Proučavajući sinteze koje iznose podatke iz ranoga novog vijeka može se primijetiti oskudno spominjanje utjecaja institucije Crkve na povijesne procese potonjeg razdoblja.
Spominjanje poimence određenih crkvenih dostojanstvenika je još manje uzeto u obzir. Ipak, ako se „uđe malo dublje“ u istraživanje literature o području današnjeg grada Zagreba može se primijetiti da postoje poneka djela poput monografije – zbornika Zagrebački biskupi i nadbiskupi urednika Franka Miroševića.
U spomenutom se djelu spominju svi biskupi i nadbiskupi stolne zagrebačke crkve. Čitajući o biskupima iz vremena 17. i 18. stoljeća svojim životnim radom „odskače“ pavlinski redovnik Martin Borković, zagrebački biskup kojega se sjećamo krajem listopada kada je napustio ovaj svijet u kojemu je ostavio veliki, nedovoljno cijenjeni značaj.
Martin Borković je rodom iz sela s područja nekadašnje plemenske općine Domagović, odnosno vlastelinstva Jastrebarsko obitelji Erdődy. S prethodno se spomenutom proturječnom konstatacijom samo želi naglasiti nesređeni gospodarsko – politički odnosi stanovništva plemića – jednoselaca, velikaša i kmetova koji su nastanjivali područje u današnje vrijeme poznato pod nazivom Prigorje. Kao dijete je kao i svako drugo dijete iz ruralnih krajeva radio na zemlji „od jutra do mraka“, vodio stoku na pašu i ostale domaćinske poslove.
Jedna od „legendi“ iz literature navodi jedan zanimljiv i nadasve smiješan trenutak iz Martinovih dječačkih dana. Svakodnevno je neka seljanka Mara pomagala Martinu oko svinja na paši. Martin nije znao kako da joj uzvrati uslugu, pa joj je obećao da će joj pokloniti cipele kada postane biskup. Ne ulazeći u istinitost događaja možemo izvući jednu zanimljivu činjenicu koja se podudara sa sličnim izvorima iz toga vremena, a to je izrazito slabo materijalno stanje tadašnjih ljudi. Takav je način života sigurno utjecao na život mladog Martina. Svakako se još treba spomenuti jedna činjenica iz djetinjstva. U krugu se od pedesetak kilometara nalazio pavlinski samostan na Petrovoj gori blizu Vojnića. Kao što je opće poznato red je pavlina štovao Majku Božju.
Dječak je Martin često hodočastio u spomenuti samostan, kao i u Mariju Bistricu što je vjerojatno ostavilo traga, pa i utjecalo na životni smjer budućeg biskupa. Nakon naučenog znanja pisanja i čitanja u Jastrebarskom mladić iz Domagovića odlazi na školovanje u isusovačku gimnaziju u Zagrebu. Pod još jačim utjecajem isusovaca pokazuje izrazito štovanje Majke Božje. Relativno logičnim slijedom događaja izabire životni put koji ga je odveo u samostan Lepoglava gdje kao novak pavlinskog reda pod „patronatom“ književnikom i tadašnjim priorom Ivanom Belostencem polaže 1629. godine zavjet redovništva.
Proučavajući životni rad spomenutog književnika i uspoređujući životni rad novopečenog pavlina vidljiv je utjecaj priora Lepoglave iz 1620 – ih godina. Pod utjecajem reda pavlin Martin biva poslan na doškolovavanje u Moravsku i Rim na bogoslovski studij gdje postaje svećenik 1635. godine. Tih se godina događaju u Rimskoj kuriji promjene na polju poimanja redovničke stege i jačanje fokusiranja institucije Crkve na školovanje mladih ljudi. Te će sve promjene biti 1643. godine propisane kao nove redovničke Ustanove pod patronatom pape Urbana VIII. S tim primljenim smjernicama za život redovnika Marin se Borković vraća u Lepoglavu i svojim djelovanjem promovira potonje.
Vrativši se 1636. godine u Lepoglavu Martin je zatekao dvije pavlinske stranke u Banskoj Hrvatskoj. Jedna je bila na strani novopostavljenog od strane pape za apostolskog vikara Nikolu Stassewskog, a druga je bila protiv i samim time protiv spomenutih novih struja u redovničkim krugovima. Do početka 1640. – ih godina Martin ustraje u podržavanju Stassewskog što mu omogućuje da bude postavljen za lepoglavskog poglavara i da svojim primjerom i radom pojačava redovničku stegu i više pridaje novčano i materijalno obrazovanju novaka. S vremenom je napredovao u hijerarhiji reda, pa dolazi na mjesto apostolskog vikara dok nekadašnji vikar Nikola Stassewski postaje vrhovni poglavar reda. Tih godina uspjeva ishoditi kod Svete stolice da pavlini mogu ići na papinska učilišta ako ima mjesta u slučaju nedostatka učenika iz krugova biskupijskih klerika. Svakako se treba još napomenuti da u roku jednog desetljeća, točnije sredinom 1640. – ih postaje vrhovni poglavar reda što mu omogućuje da ishodi još jedno tiskanje odredbi Ustanova u Beču 1646. godine.
Neke su od glavnih točaka, koje su se uz mnogo truda novopečenog poglavara i provodile obnova zavjeta svake godine, pojačana skrb za odgoj redovnika i jačanje studija u bogosloviji. Spomenuti sve viši, pa u krajnju ruku i najviši hijerarhijski položaj u redu pavlina mu je omogućio prisan odnos s tadašnjim vladarima Banske Hrvatske dinastijom Habsburg.
U to su vrijeme pavlini bili misnici u Beču i samim time imali obostrano koristan prijateljski odnos s Dvorskom kancelarijom. Te se spomenute teze mogu potkrijepiti osobnim angažmanom Martina Borkovića u prikupljanju građe za knjigu pod naslovom Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi – coenobiticorum Ordinis fratrum eremitarum s. Pauli Primi Eremitae…, a koju je financirao između ostalih i sam kralj Leopold.
Svakako se nikako ne smije izostaviti napomenuti da su tijekom njegove službe vrhovnog poglavara reda otvoreni mnogobrojni samostani diljem Europe. Samo su neki od njih samostan u Krumlovu u Moravskoj, Ulimju u Sloveniji i Križevcima.
Za pavline u Banskoj Hrvatskoj i područje današnjeg grada Zagreba od izrazite je važnosti premještanje novicijata iz Lepoglave u Remete 1658. godine. Tim je činom spomenuto područje dobilo još jednu obrazovnu instituciju koja je omogućila dolazak novih mladih ljudi i na neki način potrošače za obrtnike i trgovce Gradeca i Kaptola. Sve do sada navedeno upoznaje čitatelja s likom i djelom pavlina Martina Borkovića koji 1667. godine stupa na novu poziciju u crkvenoj hijerarhiji.
Više o Martinu Borkoviću možete pročitati u:
Bojničić, Ivan. Der Adel von Kroatien und Slavonien, Pretisak. Zagreb: Golden marketing, 1995.
Mirošević, Franko, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Nežić, Dragutin. „Biskup Borković.“ U: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije :
u spomen 850. godišnjice osnutka, ur. Dragutin Kniewald, . Zagreb : Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1944.
Sekulić, Ante. „Biksup Martin Borković (1597.-1687.).“ Croatica Christiana Periodica 15 (1985.): 65-88.
