Nevenka Nekić: uporno se vrijeđa i ponižava hrvatski narod kao genocidan i nacistički

Dana 27. lipnja 2015. godine u maloj dvorani Muzeja Mimara održana je peta javna sjednica Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta na temu „Kulturocid u današnjoj Hrvatskoj“. Pred prepunom dvoranom uvodnu riječ izgovorio je predsjednik HNES-a dr. Zvonimir Šeparović, a potom su svoje referate iznijeli Nevenka Nekić, književnica, prof. Eva Kirchmayer Bilić, pijanistica, magistrica Frana Marija Vranković i Đuro Vidmarović, književnik.

Nevenka Nekić ukazala je na sistematsko uništavanje hrvatske kulture i znanosti u referatu“ Kulturocid kao oblik uništavanja hrvatskoga identiteta“. Obuhvatila je rad dvaju ministarstava – Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Djelovanje ovih ustanova iskazuje se kao pogrom nad tradicijom hrvatskoga naroda te se ukratko može optužiti ministre i njihove djelatnike za sljedeće zločinačko djelovanje:

– staljinističkim metodama i isključivo ideološkim procjenama dodjeljuju se selektivno dotacije za tiskanje knjiga, podržavaju se pornografski uradci, takvima se dodjeljuju nagrade i prevode se na strane jezike; pomažu se protuhrvatske kvazi-znanstvene knjige koje trebaju dokazati da nema hrvatskoga jezika, tradicije, identiteta;

– ukidaju se znanstvene ustanove, časopisi, ustavna kategorija hrvatskoga jezika kao znanstveno primarnoga; uveo se engleski jezik za znanstveno napredovanje

– ukinuli su Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika na čijem čelu je bio akademik Radoslav Katičić

– vrši se nasilje nad pravopisnim normama i nastoji se vratiti novosadski pravopis; svaki otpor tome zlodjelovanju proglašava se zločinačkom mržnjom

– nastoji se eutanazirati Društvo hrvatskih književnika (utemeljeno 1900. godine), a pomaže dvostruko brojčano manje Društvo hrvatskih pisaca koje se odvojilo po ideološkoj liniji; DHK nalazi se u situaciji pred izbacivanjem na neku drugu lokaciju, gasi mnoge svoje manifestacije, a njegovi članovi se ne samo šikaniraju od strane spomenutoga Ministarstva kulture i bivše ministrice Violić kao i sadašnjega ministra, nego se čak i fizički napadaju a da pri tome nema sankcija(navedeni su primjeri nasilja, pretresa i saslušanja );

– uporno se vrijeđa i ponižava hrvatski narod kao genocidan i nacistički, a u tome osobito se ističu osobe poput Olivera Frljića, raznih uhljeba u svim važnijim ustanovama od Rijeke, Zagreba, Splita, Dubrovnika, Osijeka. Tu se smjenjuju stručnjaci ako nisu u partijskim redovima, ometaju se i ne doniraju važni projekti(primjer u Splitu 800-ta obljetnica „ Vratnica Splitske katedrale“, smjena kustosice u Klovićevim dvorima, Muzeju Hrvatskoga zagorja,Muzeju turizma u Opatiji i td…)

– goleme sume dotiraju se Brijunskim kazalištarijama, u kazalištima se plaćaju nastupi stranih umjetnika dok naši ne dobivaju uloge i godinama se ne pojavljuju na sceni. Također se u inozemnim gostovanjima ne šalju najbolji izvođači (primjer – opera HNK Zagreb- opera „Janufa“ za koju je ulogu dobila Ivanka Boljkovac posebnu nagradu, ali u Češku je išla druga postava i doživjela fjasko)

– provodi se sistematsko ponižavanje i uništavanje digniteta učiteljskoga zvanja, ne samo slabim plaćama, nego i pravima u radnom odnosu. Stoga se vrši negativna selekcija prilikom upisa na učiteljske fakultete

– u udžbenike i programe uvode se neprimjerene polupornografske seksualne teme za maloljetnike, čak za djecu u nižim razredima osnovne škole. Time se oduzima pravo roditeljima da odgajaju svoju djecu i izazivaju devijacije kod djece sve pod izgovorom znanstvenoga pristupa

– iz školskih programa su izbačene teme većinom hrvatske tradicije sakralne glazbene, likovne i književne baštine kao i domoljubni sadržaji poput istine o Domovinskom ratu

– snimaju se i dotiraju bijedni filmovi, osobito na temu Domovinskoga rata, ali se pomažu oni koji blate kršćansku baštinu. Čak se tražilo da se zabrane zvona šibenske Katedrale, a biskup je doživio i verbalni linč

– ponižava se žrtva logoraša prijedlogom da se Goli otok pretvori u „Gay paradiso“, za Hrvatsko žrtvoslovno društvo nema dotacija, a novinari koji se bave ovim temama otpuštaju se s posla (Tomislav Žaja, Karolina Krišto, Ozana Bašić, Nada Prkačin…)

– Društvo hrvatskih novinara u većini je skup žalosno nepismenih i nedoraslih likova, slizanih s vlašću, ignoranata koji ne poznaju osnove hrvatskoga jezika, a posebno se nastoje istaknuti kao mrzitelji hrvatskih vrijednosti

– možda je najgora situacija na HRT gdje se dolaskom koalicije crvenih smijenilo preko 90 urednika, nešto se otpustilo, a niz programa je ugašeno: dramski nacionalni program, školsko-znanstveni, program za djecu, književni programi kao Jadranski putopis, susreti s književnicima itd.

– pod udarom su državni i lokalni arhivi. Slučaj Državnoga arhiva u Zagrebu i imenovanje rukovoditelja iz redova zloglasne „Dokumente“, četničkoga zbora opskurne Teršelič, izvjesne Živane Heđbeli, samo je jedan primjer. Tako se dovodi u pitanje važna arhivska građa hrvatske baštine, politike, sveukupne povijesti. Nitko iz nadležnih institucija nije do sada zatražio povrat naše građe iz Beograda.

– nad hrvatskim kulturnim blagom u Domovinskom je ratu izvršen besprimjerni kulturocid. Kao primjer uzimamo Galeriju dr. Antuna Bauera u Vukovaru, kao i Dvorac Eltz.

– agresivnu i negativnu politiku Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa provodi protiv hrvatskoga športa, gasi klubove, forsira stvaranje međudržavnih liga s ciljem povezivanja bivše jugoslavenske a sada regionski nazvane grupacije. Nastale su neviđene tenzije na nogometnim i drugim utakmicama, podmetanje udbaških znakova i naglašeno dijeljenje sjevera i juga Hrvatske. Dovode se provokatori koji izazivaju međunacionalne sukobe, ističu se Hrvatskoj neprimjereni kukasti križevi i tome slično.

Ovaj kratki rezime referata Nevenke Nekić zaključen je deklaratornim tekstom koji dokazuje antihrvatski, antikršćanski, antieuropski i jugonostalgičarski niz djelovanja koji zaslužuju ne samo etičku osudu.

Svojim izlaganjima nastupili su potom Eva Kirchmayer Bilić, koja je posvetila najveću pozornost zanemarenoj hrvatskoj sakralnoj glazbenoj baštini; Frana Marija Vranković se osvrnula na porazno sudjelovanje mladih redatelja i glumaca, a posebno se dojmilo slušateljstva da se iz njene generacije od tridesetak diplomiranih, nalazi u Hrvatskoj samo četvero i to bez redovitoga posla. Đuro Vidmarović sažeo je i politički, povijesno i sociološki osvijetlio ovu „rabotu“ u svezi kulturocida.

Sve referate objavit će HNES u sljedećoj knjizi.