Od ugledne hrvatske psihijatrice, dr. sc. Cvijete Pahljine, pokretačice postdiplomskog studija logoterapije u Hrvatskoj, oprostili su se studenti, prijatelji i obitelj. Dr. Pahljina pokopana je u ponedjeljak na rodnom otoku Rabu. Misa zadušnica uz oproštaj obitelji od dr. Cvijete Pahljine bila je u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.
“Zahvalni smo za njezin život, za ljubav koju smo od nje primili i za sve trenutke koje smo s njom dijelili. Živjela je ljubeći Boga i ljubeći one koji su je okruživali, nastojeći širiti dobro u svojoj obitelji i prema svima koje je susretala. Hvala svima koji su je voljeli, koji su je pratili svojom molitvom”, poručila je obitelj svojoj voljenoj majci i noni.
“Kada odlazi majka, tada je zahvalnost još veća”
Bojni kolege, prijatelji i studenti oprostili su se od profesorice Cvijete Pahljine i u Zagrebu – na misi zadušnici u subotu, u svetištu Majke Božje Remetske.
Posebno dirljiv oproštajni govor održao je logoterapeut Đino Sergije Dražić, prijatelj obitelji, predsjednik Udruge 101. brigade. U njegovoj je udruzi dr. sc. Pahljina održala zadnje predavanje, kratko pred smrt.
Misu je predvodio o. Dariuzs Nowak, a koncelebriralo je više svećenika. Među njima i vlč. Domagoj Matošević, rektor svetišta Majke Božje Bistričke, fra Stjepan Brčina, pater Mijo Nikić i drugi.
Oproštajni govor Sergija Đina Dražića, prijatelja pokojnice i obitelji Pahljina pročitajte u cijelosti:
“Dragi i poštovani svi, zahvalan sam obitelji Pahljina na pruženoj prilici, povlastici i časti da se našoj dragoj Cvijeti, u ime njenih mnogobrojnih studenata i asistenata, ovdje u Zagrebu, posljednji puta obratim. Tim više jer ima ovdje među nama i onih koji su vičniji „Riječi“ i „Peru“ od mene.
Draga naša Cvijeta,
zahvaljujemo Ti što si brojnim generacijama studenata logoterapije u Hrvatskoj i Sloveniji neumorno prenosila i tumačila riječi, misli i poruke slavnoga Viktora Frankla – oca logoterapije. Svoju odgovornu profesorsku misiju i zadaću Ti si odavno shvatila u potpunosti i posvetila joj velik dio svoga života.
To si činila na sebi svojstven način, metodički potpuno i jasno, izrečeno na topao ljudski način, umilnim glasom, jednostavnim riječima, punim topline i ljubavi, uz veliku požrtvovnost i trud koji si ulagala pripremajući se za to.
Onima koji o Franklu nisu ništa znali otvorila si nove poglede na život, njegove vrijednosti i njegov smisao. Onima koji su o njemu već nešto znali učvrstila si znanje i potaknula ih da još više saznaju. Onima koji su o njemu puno znali pokazala si kako da to znanje primijene u svome profesionalnom radu i kako da u struku unesu toliko potrebnu ljudskost, toplinu i osobnost – koje često nedostaju.
Pod Tvojom smo profesorskom, dirigentskom i redateljskom palicom, uz svesrdnu pomoć Tvojih asistenata, slušali prekrasna predavanja, Tvoja kao i drugih stručnjaka, bilježili ih, snimali i transkribirali, slušali i analizirali potresne ispovijedi pacijenata, radili i družili se u radionicama, odlazili na studijska putovanja, praktikume na planinama i otocima, pohodili domaće i strane kongrese logoterapeuta, gledali filmove, slušali pjesme, pričali priče, pjevali, gimnasticirali, glumili u igrokazima, i ne znam što sve nismo radili… zahvaljujući Tebi.
Darivali smo siromašnu djecu, pohodili bolesnu dječicu u specijalnoj bolnici, odlazili u samostane, čak smo i zatvore posjećivali… zahvaljujući Tebi!
Svugdje smo bili odlično primljeni i doživljeni, i naši posjeti tim potrebitim ljudima ostavili su u njima dubok trag. To znamo iz njihovih pisama zahvale i mnogobrojnih komentara. Igrom slučaja, ili možda ne, svoje zadnje predavanje održala si braniteljima iz Domovinskog rata 101. brigade, samo nekoliko dana prije svoje smrti. Tema je bila, zamislite: Kakav život živim danas? Kako želim umrijeti. Što želim ostaviti iza sebe?
U zadnjoj godini našeg studija, uz velik angažman Tvojih asistenata, imali smo, svaki od nas, priliku podsjetiti se na naše korijene – djedove i bake, naše roditelje, ali i detaljno analizirati naš život kroz djetinjstvo, školovanje i sadašnjost. Zapitali smo se kakva nam je budućnost i što od nje želimo i očekujemo.
Konačno, razmišljali smo i o neumitnoj smrti, kao i o onome što ostaje iza svakoga od nas. Bila je to jedinstvena prilika da se suočimo sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću i da se u analitičkom dijalogu suočimo sa svojim pogreškama, ali i sa svojim vrijednostima, mogućnostima i dostignućima.
To nam je značajno pomoglo da zaokružimo svoje dosadašnje životno iskustvo, priznajući i mireći se s vlastitim pogreškama, da oprostimo sami sebi, i da tako izmireni sami sa sobom smognemo nove snage za mnogobrojne naše planove i ciljeve koje želimo ostvariti na dobrobit svoju i svojih bližnjih, odnosno svih onih kojima je naša pomoć i utjeha sada potrebna, ili će to biti u budućnosti.
Čvrsto vjerujemo, mnogi od nas, da s takvom motivacijom neće nedostajati i toliko potrebna, neprocjenjivo vrijedna, sva ona pomoć „s visina“ kojoj se utječemo, ispunjeni pouzdanjem i radosnom nadom!
Ali, kolika li tek mora biti radost i zadovoljstvo Tvoje, draga naša doktorice znanosti i profesorice Cvijeta?
To najbolje znadeš Ti i Onaj koji sve vidi i sve zna, onaj Kome odlaziš sada u neki bolji, ljepši, pravedniji svijet…
Čujmo, za ovu prigodu izabrane, tri kratke misli o ljubavi i smrti koje nam govori Viktor Frankl:
„Kada u životu izgubimo sve osim gole egzistencije, gdje ćemo pronaći smisao?
U ljubavi, jer ljubav je snažna poput smrti.”
„Ljubav doseže mnogo dalje od fizičkog voljenja osobe. Ona pronalazi svoje najdublje značenje u svojoj duhovnosti, unutar sebe same. Bio čovjek zapravo prisutan ili ne, bio on i dalje živ ili ne – sve to nekako postaje manje važno.“
„Stavi me poput pečata na svoje srce, ljubav je snažna poput smrti.“
Parafrazirajući Frankla, draga naša Cvijeta, Ti si našla smisao vlastitog života pomažući drugima da pronađu smisao u njihovim životima. Nebrojenim porukama i mislima poticala si nas da sveudilj otkrivamo smisao životnog trenutka u kojem se nalazimo, da širimo krošnju vlastitog drveta života, kako bismo primijetili zrake svjetlosti koje kroz njega dopiru.
U predgovoru svoje najopsežnije i najdublje knjige „Liječnik i duša“ Viktor Frankl je kao nadahnuće citirao tekst iz Biblije (Psalam 126,6, Pjesma povratnika iz sužanjstva), koji na latinskom glasi:
Euntes eunt et plorant,
semen spargendum portantes:
Venientes vienient cum exsultatione,
portantes manipulos suos.
Nije slučajno da je ovaj tekst Frankl citirao na latinskom jeziku, jer je dosta teško prevodiv. Postoji nekoliko različitih prijevoda na hrvatski, ali se oni bitno razlikuju. Stoga sam si za ovu današnju prigodu dozvolio slobodu prevesti citirani tekst u slobodnom i prenesenom prijevodu, koji glasi:
Biblija (Psalam 126,6, Pjesma povratnika iz sužanjstva (na primjer: neznanja):
Dok su odlazili, (Tvoji učenici) išli su plačući,
noseći sjeme sjetveno (za sjetvu),
a vraćali su se radosno (s pjesmom)
noseći snoplje svoje (tj. plodove svoga rada i saznanja).
Upravo u duhu ovih dubokih riječi, koje su očito i samog Frankla inspirirale, neizmjerno nam je drago, Cvijeta naša mila, da su sva Tvoja predavanja, kao i brojne radionice i drugo, ostala zabilježena tonski, transkribirana, a neka su i snimljena filmski (kao npr. Tvoje posljednje predavanje održano braniteljima iz Domovinskog rata).
Iznimno žalimo što Ti Život nije ostavio dovoljno vremena da sve to objediniš u prvom udžbeniku logoterapije na hrvatskom jeziku. U duhu riječi iz citiranog Psalma, mi – Tvoji studenti – još nismo u cijelosti ubrali posijane plodove, ali ako i kada ova knjiga ugleda svjetlo dana, a što bi trebala biti naša zajednička misija, bit će to Tvoje životno djelo i Tvoj trajni spomenik, na korist mnogobrojnim bivšim, sadašnjim i budućim generacijama logoterapeuta, ne samo u Hrvatskoj.
Ipak, mislim da je najvrjednije Tvoje postignuće to da si od svih nas, svojih logoterapeuta, stvorila jednu veliku i jedinstvenu obitelj, kojoj si Ti bila majka…
A kada odlazi majka, tada je zahvalnost još veća i moramo se truditi opravdati njenu ljubav i povjerenje koje je u nas imala.
Kada se rastajemo od onih koje volimo, njihova ljubav ne prestaje nego postaje još jača, čišća i djelotvornija. I dalje se možemo na nju oslanjati i biti zahvalni za sve što smo u ovozemaljskom životu zajedno prošli. Kao što je Tvojom zaslugom među nama stvorena i rasplamsala se vječna ljubav prema Viktoru Franklu, tako će ostati i trajni i neizbrisivi trag Tvoje osobnosti koju si utkala u prenošenje njegovih ideja nama, svojim učenicima, dajući i darujući nam uvijek cijelu sebe.
Draga naša voljena i poštovana Cvijeta, Tvoja je plemenita misija sada završila. Jedna se zvijezda ugasila na Zemlji, ali je zato zasjala još sjajnija na Nebu, odakle nas gledaš i daješ nam utjehu, snagu i putokaz. Hvala Ti za sve. Sjećanje na Tebe trajno će ispunjati naša srca dubokom zahvalnošću i ljubavlju”, zaključio je oproštajni govor u ime mnogobrojnih studenata i asistenata prof. Pahljine logoterapeut Sergije (Đino) Dražić.
Oproštaj od dr. Pahljine: Nesebično dijelila svoje bogato znanje iz logoterapije i ljubav prema ljudima
Podsjetimo, profesorica Cvijeta Pahljina, dr. med, specijalistica psihijatrije, preminula je nakon kratke i teške bolesti 29. prosinca 2021.
Godine 1986. pokrenula je prvi telefon za pomoć osobama u krizi u Sloveniji koji je radio izvan zdravstvenih ustanova. Godine 1990. potaknula je osnivanje Slovenskog Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje je bila bila dugogodišnja predsjednica i delegat u Internacionalnoj federaciji telefona za pomoć u krizi IFOTES.
Dugi niz godina vodila ambulantu za krizna stanja. Završila je i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof. Elisabeth Lukas u Beču. O Logoterapiji je napisala: ”Psihoterapijska škola Viktora Frankla dala je dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju.
Time je rehumanizirala medicinu i sva područja gdje se može primijeniti. Zbog velike koristi u terapiji osoba s psihičkim smetnjama, kao i pomoći u najrazličitijim životnim krizama željela sam prenijeti to znanje u Hrvatsku i Sloveniju. Moja učiteljica prof. E. Lukas je to svim srcem podržala.”
U posljednjih 10 godina naraštaji logoterapeuta završili su postdiplomski studij koji je pokrenula dr. Pahljina, nesebično dijeleći svoje bogato znanje iz logoterapije i još veće iskustvo u radu s pacijentima.
Dr. sc. Pahljina rodila se na Rabu, „najljepšem otoku na svijetu”, kako je sama isticala, 1943. godine. Doma je bila u dvije države, Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj je živjela preko 40 godina.
Njezin suprug preminuo je prije 12 godina. S njim je imala šestero djece, dva sina i četiri kćeri, na koje je bila jako ponosna. Jedan sin živi u Berlinu, drugi u Celju, dok je jedna kći u Norveškoj, druga u samostanu, treća na Rabu, a četvrta živi i radi u Zagrebu.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
