Otvoreno pismo Maje Kušenić Gjerek: zakulisne igre u borbi oko materijalnih interesa u hrvatskoj kulturi

Maja Kušenić Gjerek, hrvatska književnica, članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnika te suurednica Male knjižnice Društva hrvatskih književnika odlučila je iznijeti javnosti svoje nezadovoljstvo: “Što se u hrvatskoj kulturi, a iza očiju javnosti zbiva i kako se plemenite i kreativne zamisli, poput Male knjižnice DHK, mogu svesti na borbu oko materijalnih interesa”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Donosimo otvoreno pismo u cijelosti:

Poštovani,

u životu svake osobe, ako je svjedok nepravde, nastupi trenutak kad više ne može šutjeti, jer bi daljnja šutnja predstavljala prešutno pristajanje na nepravdu. Biti ću zato vrlo jednostavna i jasna da vam ne oduzimam vrijeme koje je svima dragocjeno, nagađanjem što stoji iza ovog otvorenog pisma, jer se radi o vrlo jednostavnoj istini i provjerljivim činjenicama. Moje ime je Maja Kušenić Gjerek, hrvatska sam književnica, članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika više od četvrt stoljeća te Društva hrvatskih književnika od 1985. godine, kad sam primljena u ovu časnu udrugu kao tada njegova najmlađa članica, još za vrijeme studija komparativne književnosti i filozofije. U međuvremenu, do danas, objavila sam još dvadesetak naslova, što zbirki pjesma, romana, knjiga za djecu, itd. dobila neke domaće i međunarodne književne nagrade, uvrštena u lektirne izbore i antologije te prevođena na više desetaka stranih jezika, uglavnom, imala uobičajenu karijeru osobe koja je u profesionalnom književnom statusu. Nikad nisam bila ni u jednoj političkoj stranci, niti se previše pojavljivala u medijima, premda sam godinama bila u upravi DHK, a jedno vrijeme i njegova dopredsjednica te kao urednica i suurednica Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, potpisana na više od stotinu naslova poezije i proze.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo ovdje, s Malom knjižnicom i počinje razlog pisanja mog otvorenog pisma članovima DHK, hrvatskoj javnosti i medijima. Samo par riječi na početku, da podsjetim na kronologiju zbivanja oko Male knjižnice. Ugledni hrvatski pjesnici, Borben Vladović, kao glavni urednik, (a na čiju je inicijativu i obnovljen rad Male knjižnice DHK), Mate Ganza i moja malenkost, uspješno su i na vrlo kolegijalan način, ravnopravno dijeleći između sebe pristigle rukopise, obavljali urednički posao za vrijeme kojeg je objavljeno više od stotinu naslova. Tada su se, iz osobnih razloga, prvo kolega Vladović, a zatim i Ganza, povukli sa svojih uredničkih mjesta, a ja sam, budući da već više od dva desetljeća kruh svagdašnji zarađujem isključivo od pisanja te uvjerena da korektno radim ovaj urednički posao, ostala kao dio prve uredničke ekipe i uključila se u novu redakciju, s novim kolegama, višim stručnim suradnicima u HAZU, Ivicom Matičevićem i Antunom Paveškovićem, vjerujući kako ćemo i dalje surađivati na ravnopravnim osnovama i u ugodnom ozračju.

Međutim, ubrzo sam shvatila da se rukopisi i urednički poslovi dijele između mojih dvojice kolega kao da mene nema i iza mojih leđa, na sastancima, na koje nisam pozivana, uglavnom, da me potpuno ignoriraju, pokušavajući me natjerati da se sama povučem iz redakcije. Postalo je jasno da nije više riječ o ljudskom odnosu, već o borbi za uredničke honorare. Stvar je kulminirala prošle godine, kad od svih naslova za koje su dobivena sredstva Ministarstva kulture i Grada Zagreba, meni nisu dopustili da uredim niti jedan jedini, čak ni knjigu poštovanog kolege Ivana Slišurića – rukopis za koji sam se nekoliko godina borila zbog njegove izuzetne kvalitete kako bi bio objavljen u Maloj knjižnici, a za koji sam napisala i proslov objavljen u knjizi i koju je – vjerovali ili ne – potpisao, pored mene žive – kolega Antun Pavešković! Prešutjevši sve ovo prošle godine, neki sam dan pokušala krenuti s uređivanjem novih naslova za koja su nam odobrena sredstva, a koje sam kao urednica dogovorila s kolegama književnicima Slavkom Jendričkom, Ivanom Babićem i Davorom Šalatom i budući da još traje moj urednički mandat – rečeno mi je da ne mogu raditi na njima sve dok ne bude izabrano novo uredništvo – vjerojatno u istom sastavu, ali bez mene.

Pišem ovo otvoreno pismo samo zato jer je na mom mjestu mogao biti netko drugi, kome bi se na sličan način pokušalo oduzeti ljudsko i profesionalno dostojanstvo te molim hrvatsku javnost da razmisli o moralnoj vertikali osoba uključenih u ova zbivanja i tužnoj istini kako izgleda više nije riječ o objavljivanju najbolje poezije ili proze hrvatskih književnika u Maloj knjižnici DHK, već grabežu oko (iako smanjenih, još uvijek primamljivih i izdašnih) uredničkih honorara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Još samo jedna napomena-u prvo sam vrijeme mislila kako me „kolege“ Antun Pavešković i Ivica Matičević isključuju iz svojih dogovora i ne pozivaju na sastanke te ne obavještavaju o zbivanjima u redakciji, zbog činjenice što živim u drugom gradu, Koprivnici, udaljenoj stotinjak kilometara od Zagreba i kako bi se izbjegli dodatni putni troškovi mojih dolazaka na sastanke. No, vjerojatno je sad već svima jasno (kao što je s vremenom i meni postalo) da su u vrijeme interneta i ostalih mogućnosti ovovremene, sofisticirane komunikacije takvi razlozi više no apsurdni, tim više što je prva redakcija Vladović-Ganza-Gjerek, besprijekorno funkcionirala putem svih dostupnih vidova komunikacije, a najčešće telefonom i mailom, bez ikakvih problema.

Želim zaključiti kako ovo pismo nikako nije upućeno protiv Društva hrvatskih književnika, čija sam članica više od trideset godina, niti njegove uprave i koje je prepuno mojih dragih prijatelja i kolega, koje izuzetno poštujem i volim, što oni i znaju, već samo pokušaj da se javnosti iznese što se u hrvatskoj kulturi, a iza očiju javnosti zbiva i kako se plemenite i kreativne zamisli, poput Male knjižnice DHK, mogu svesti na borbu oko materijalnih interesa. Vjerujem da se slične stvari zbivaju iza kulisa i drugih kulturnih institucija i udruga, samo što većina šuti pa ne čudi stoga da nam je atmosfera u kulturi danas (i zbog ovakvih razloga), depresivna i polarizirana. U vrlo neugodnim mailovima, koje sam jučer primila od mojih kolega Paveškovića i Matičevića, kad sam im dala do znanja da ću sve obznaniti u javnosti, dato mi je također do znanja da knjiga pjesama Slavka Jendrička „Vozni red“ ne može biti objavljena pod mojim uredničkim imenom te ako kolega Slavko bude inzistirao na meni kao urednici, može samo povući rukopis iz Male knjižnice, makar su za njega, na natječaju, već dobivena sredstva od Grada Zagreba. Na knjizi sam, zajedno s kolegom Jendričkom, obavila uvodni urednički posao napisavši proslov, koji svatko može pročitati, jer je objavljen i na mom i na Slavkovom javnom facebook profilu.

Za kraj, da stvari budu potpuno jasne, rezimirajmo-pretprošle godine, od petnaestak naslova, meni su upućena samo dva, koja sam i uredila – zbirke pjesma kolegica Sanje Pilić i Božice Brkan – a prošle godine, kao što spomenuh, niti jedan – dok mi se ove godine, od strane mojih kolega, ponovno ne dopušta da uredim rukopise za koje sam već napisala proslove, makar nikad nije bilo urednika iznad urednika u Maloj knjižnici DHK.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S poštovanjem i blagoslovom,

Maja Kušenić Gjerek

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.