Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18.30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi.

Povijest grada

Stara srednjovjekovna Petrinja nije stajala na današnjem mjestu grada. Na mjestu gdje se danas nalazi do 1592.g. nije postojao grad niti selo. Bilo je to ” krasno i plodno polje petrinjsko i bješe svojinom biskupa zagrebačkog…komu… su pripadali ubavi brežuljci koji s istoka i zapada zatvaraju daljnji tijek Petrinjčice…, a sijelom tog velikog imanja smatrala se varoš Hrastovica…”, napisao je Rudolf Horvat u publikaciji “Borba Hrvata s Turcima za Petrinju”.
1592. počinje gradnja Nove Petrinje kada je ona bila sastavni dio Vojne Krajine kao jedinstvenog obrambenog sustava utemeljenog zbog zaustavljanja osvajačkog pohoda Turaka krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Petrinja je postala značajna utvrda protiv nadiranja imperijalnih i muslimanskih Turaka.

Od 1703.g. taj dio Vojne krajine bio je podložan hrvatskom banu, pa se od tada ustalio naziv Banska krajina ili Banovina, a nakon 1945. i komunističke revolucije koju su pratile unitarističke promjene jezika – Banija. No, kod dijela Hrvata Petrinje ostao je živ i usprkos zatiranju prvotan naziv – Banovina.

Agresija i okupacija Petrinje

Već u rujnu 1990. godine uspostava policijske postaje sa hrvatskim državnim grbom na ploči postaje u Petrinji izaziva okupljanje i pobunu Srba iz Petrinje i okolnih srpskih sela. Pobunjenici su napali policijsku postaju oružjem i pokušali uzeti oružje iz postaje. Pobuna je suzbijena izuzetnom hrabrošću policajaca iz Petrinje kojima je na ispomoć došla jedinica iz Zagreba.

U srpnju i kolovozu 1991. događaju se pokolji i progoni hrvatskog stanovništva iz okolice Petrinje: Hrastovica, Kraljevčani, Hrvatski Čuntić i druga mjesta. Sam grad dolazi pod udar srpskih paravojnih postrojba sastavljenih od lokalnih teritorijalaca i četničkih jedinica, te komunističke JNA.

Petrinjci te godine po posljednji put u svojoj crkvi proslavljaju svoj blagdan sv. Lovre. Istovremeno u vojarni “Vasilj Gaćeša” dolazi do smjene zapovjednika. Ovu ozloglašenu vojarnu u kojoj se već nalazi 800 vojnika a pristiže još 700 rezervista preuzima Slobodan Tarbuk

Od 2. do 21.rujna 1991. vodile su se borbe za Petrinju. Uslijedio je izlazak tenkova i oklopnih vozila iz vojarne u samo središte Petrinje. Pucalo i rušilo na sve na što su tenkovi nailazili. Pričuvni sastav ZNG-a Petrinje pozvao je sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina da se jave na raspolaganje jedinicama za obranu Petrinje.

Branitelji Petrinje pružali su žestok otpor na prilazima gradu: Taborište, Pecki i druge.

25.8 Petrinju i položaje gardista obilazi i sam predsjednik Hrvatske pokojni dr Franjo Tuđman što podiže moral branitelja grada.

Uslijedili su i brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik i ratni zločinac Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju. Toga dana kod vile Gavrilović je ubijeno 17 zarobljenih hrvatskih branitelja.

Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18.30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi.

Oslobođen je četiri godine kasnije u vojno-redarstvenoj akciji Oluja u kojoj su sudjelovale i 74. i 80. bojna sastavljena od prognanih i ponosnih Petrinjaca.

Ratni zločini u Petrinji

U gradu Petrinji i okolnim selima počinjeni su brojni zločini nad zarobljenim vojnicima i civilma.
Za ubijanje 17 branitelja kod vile Gavrilović na 20 godina zatvora osuđeni su Dragan Sanader, Mile Sanader, Milan Drobnjak i Slavko Drobnjak.

Za razaranje Petrinje i odgovornost za smrt ljudi u gradu na 20 godina zatvora osuđen je zloglasni zapovjednik petrinjske vojarne „Vasilj Gaćeša“ general JNA Slobodan Tarbuk. Svi su osuđeni u odsutnosti.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom. Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992., kada je u samome gradu Petrinji ubijeno ili nestalo više čitavih obitelji zatečenih u svojim kućama, a počinjena su i brojna pojedinačna ubojstva i odvođenja civila i zarobljenih hrvatskih branitelja kojima se nakon toga gubi svaki trag.

Nakon okupacije grada od JNA i paravojnih postrojbi u slijedećim mjesecima ubijeno je više od 250 civila (samo u studenom 1991 g. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina.

Izvor: Narod.hr
Photo: petrinja.hr