Ovog se vikenda u Opatiji održava duhovna obnova ‘Susresti Boga kroz klasičnu glazbu’. Tim smo povodom razgovarali s voditeljem obnove.
Pater Ivan Matić, isusovac i rektor Bazilike Presvetog Srca Isusova za Narod.hr govorio je o programu, što sudionike očekuje, kako osobno doživljava glazbu i što ga nadahnjuje te na koncu o značenju korizme i kušnjama.
> Ignacijeve duhovne vježbe ovog vikenda u Opatiji: Gdje prestaju riječi počinje glazba
“Tko pjeva dvostruko moli”
Glazba je zaista vrlo slična duhovnom životu: važno je prepoznati pokret, njegovati unutarnji prostor i sklad tišine, riječi, melodije i ritma te tako proživjeti osobno iskustvo susreta. Svi koji su otvoreni za klasičnu glazbu pozvani su na vikend ispunjen slušanjem simfonija, opera i gregorijanskih korala uz zajedničku molitvu i vrijeme za osobni rad.
“Ovo nije prvi puta da imam ovakav način duhovne obnove. Prije dvije godine imao sam isti koncept duhovne obnove za mlade u duhovnom centru u Hrvatskom Leskovcu. Tada smo bili u uskrsnom vremenu pa je naglasak bio više na uskrsnim duhovnim skladbama, a sada smo u korizmi pa ćemo se više usredotočiti na Isusovu muku. Nakon pozitivnih iskustava od prije dvije godini zamoljen sam od udruge “Magis” da u njihovoj organizaciji učinimo nešto slično. Umjetnici na poseban način doživljavaju nadahnuće kroz duhovne tekstove pa sakralna glazba vrhunskih majstora može pokrenuti i naš duh i uzdići ga prema Bogu. Ne piše badava sv. Augustin: “Tko pjeva dvostruko moli”. Za mene osobno su skladatelji duhovne glazbe vrhunski propovjednici i evangelizatori. Postoji izreka G. F. Händela: “Žalim ako sam slušatelje samo zabavio, jer želja mi bila učiniti ih – i boljima”.”
Osvrnuo se i na osobni doživljaj glazbe te otkrio kako su ga već u dječačkoj dobi očarali zvuci orgulja.
“Već kao dijete bio sam očaran zvucima orgulja. Bilo je to tada samo u svečanim zgodama jer župa nije imala orguljaša pa bi za velike crkvene proslave kad bi bilo više svećenika naš župnik svirao a vođenje liturgije prepustio nekome od kolega. Najljepši mi je bio početak sv. mise kad bi zajedno sa svećenicima izlazili u procesiji, a orgulje bi “zagrmjele”. Kako sam živio na selu nije bilo nikakve glazbene škole osim samoukih tamburaša. Došavši nakon osnovne škole u Zagreb u Dječačko sjemenište na Šalati zavolio sam klasičnu glazbu, često išao na koncerte, a uz pokojnog patra Martina Mihokovića koji nam je bio i zborovođa i orguljaš i profesor glazbe u školi naučio sam svirati orgulje dovoljno da sam mogao pratiti pjevanje pučkih pjesama za vrijeme sv. mise.”
Nezaobilazno je bilo pitanje i o korizmi u kojoj se nalazimo.
“Korizma je privilegirano milosno vrijeme kad vjernik nekako više usmjeruje svoj pogled na ono što je bitno: “radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim Božanskim životom”. Ovo je tekst korizmenog predslovlja, apel na našu dušu koji najljepše govori što je korizma.”
Zbog pandemije koronavirusa, za mnoge je situacija neizvjesna. Brojni su se susreli s gubicima – članova obitelji, posla, sigurnosti. Na koncu p. Matić govorio je o kušnjama izazovnih vremena u kojima se nalazimo te otkrio da imamo izbor – s radošću dočekati Uskrs i zagrliti križ ili s pesimizmom vratiti ulaznicu koju smo u krštenju primili:
“Sve kušnje koje su nas zadesile su na neki način podsjećanje na temeljno u našoj vjeri. Sveti Pavao sv. Pavao u poslanici Rim 6,4 kaže da hodimo u novosti života ali kakvog života? Očito da novost nije obuhvaćena samo našim smrtnim tijelom jer će Korinćanima otvoreno reći: : “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor. 15,19). Stoga i nama pitanje: odnosi li se naša vjera samo na naš zemaljski život, samo kad nam je dobro, kad smo zdravi, mladi i uspješni; što je kad smo bolesni, neuspješni i stari konačno smrtni? Možemo li gledati prema punini naše nade? Ne gradimo li našu kršćansku nadu na klimavim temeljima smrtnoga života koji će se jednom ionako srušiti i taj zemaljski šator raspasti? Zanimljivo iskustvo koje sam u zadnje vrijeme doživio je da oni koji su najviše pogođeni pokazuju najviše vjere i nade dok mi prosječnjaci se pitamo i mudrujemo ne bi li shvatili, kako, zašto a oni pošto su se ljudski isplakali jednostavno su zagrlili križ koji im Gospodin šalje, a bez njega nema ni Uskrsa, i s novom nadom krenuli dalje. Ne mislim tu samo na koronu i potres, nego i druge nevolje i kušnje koje vjernika mogu zadesiti. Upravo oni koji su najviše pogođeni pokazuju da znaju gledati iza horizonta u pravi cilj i smisao našeg zemaljskog putovanja. Korizma je prilika ili vjerovati i nadati se te ući u radost Uskrsa s nebeskim mnoštvom anđela ili u očaju pesimizma vratiti ulaznicu koju smo u krštenju primili. Odluka je ozbiljna. Želi li netko vratiti ulaznicu. Opredjeljujem se radije za uskrsni aleluja, a vi?”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
