Kristerosi (orig. Cristeros; Kristovi vojnici) su podigli ustanak da sačuvaju vjersku slobodu koju je socijalistička vlada nastojala uništiti. Mnogi katolici, čak i Meksikanci, ne znaju gotovo ništa o tom ratu i borbi katolika za pravo na slobodu i vjerovanje.
Kristerosi sa svojim obiteljima pod svojom zastavom
Foto:commons.wikimedia.org
1)
Meksiko ima dugu povijest vjerskih progona protiv Katoličke Crkve i katolika, unatoč činjenici da je velika većina Meksikanaca katolici.Vjerski progon duboko je ukorijenjen u povijesti Meksika, još od borbe za neovisnost Meksika od Španjolske početkom 19. stoljeća. Točnije, još od smrti oca Miguela Hidalga i, kasnije, oca Joséa Maria Morelosa, koji je sudjelovali u Meksičkom ratu za neovisnost (1820-1821).
Sljedeći veliki vjerski progon uslijedio je 1870. godine, kao i rat Kristerosa 20-ih godina prošlog stoljeća. Za to se vrijeme katolički otpor protiv politike predsjednika Sebastiana Lerda de Tejada (1872-1876) zvao Religioneros, odnosno Religionarios (1873-1876).
Proganjanje katolika je postojalo, donekle, i za vrijeme Meksičke revolucije (1910.-1917.). Meksički ustav 1917. godine uključivao je snažne antiklerikalne mjere (u člancima 3. i 130.) koje negiraju pravno priznanje Crkve. Također, te mjere zahtijevale su da se svećenici registriraju i da imaju ograničene aktivnosti, zabranio se vjerski odgoj, nacionaliziralo vlasništvo Crkve, zabranilo slavlje vjerskih obreda izvan Crkve na javnim prostorima…
2)
Rat Kristerosa (1926.-1929.) bio je odgovor na izravan napad na katoličku vjeru i slobodu vjeroispovijesti od strane predsjednika Plutarca Callesa. Stroga primjena protuklerikalnih pravila meksičkog Ustava iz 1917. bila je poznata kao vrlo oštar zakon u svakodnevnici.
Predsjednik Meksika Plutarco Calles – mrzitelj kršćanstva i Katoličke Crkve
Foto:commons.wikimedia.org
Meksički predsjednik Plutarco Elías Calles prihvatio je radikalan oblik ateizma i socijalizma zbog čega je poduzeo drastične mjere za iskorjenjivanje katolicizma iz Meksika. Važno je znati da je Plutarco Elías Calles odrastao usred siromaštva. Bio je nezakoniti sin oca alkoholičara koji nije osigurao sredstva za brigu o svojoj obitelji, a kasnije ih je i napustio. Njegova majka María de Jesús Campuzano umrla je kad je imao samo dvije godine. Tada se o njemu pobrinuo njegov ujak Juan Bautista Calles, od koga je uzeo prezime. Vatreni ateist, ujak Juan Bautista ucijepio je svom nećaku fanatičnu mržnju prema Katoličkoj Crkvi. Predsjednik Meksika Calles je želio iskorijeniti katolicizam i stvoriti novi način života. Često je čitao knjige i članke autora utemeljene na socijalističkoj utopiji, marksizmu i komunističkoj ideologiji, a isto to želio je i za Meksiko. Upravo zbog te ‘vizije socijalističkog društva’ Calles je odlučio spriječiti da Sjedinjene Države i europske vlade budu dio meksičkih naftnih interesa, što je pozitivno. Htio je da Meksiko bude u potpunosti pod nadzorom svog naroda i svoje zemlje.
Pri tome je smatrao da je Katolička crkva veliki kamen spoticanja za Meksikance, te je odlučio uništiti je ili bar smanjiti njen utjecaj na ljude.
3)
Isprva su vjernici i crkvena hijerarhija zauzeli mirna stajališta u svom otporu takozvanom Callesovom zakonu. Pokret Kristerosa organizirala je Nacionalna liga za obranu vjerske slobode ili Nacionalna liga za obranu vjerske slobode (LNDLR). LNDLR je skupina za građanska i vjerska prava osnovana 1925. godine.
Diljem Meksika bili su organizirani razni mirni prosvjedi koje su organizirale različite skupine. Pored toga, doneseno je više od milijuna potpisa Kongresu koji traže da se ukine Callesov Zakon. U svakom su se trenutku katolici su se susretali s otporom ili su bili totalno ignorirani. Posljednje utočište bio je ekonomski bojkot koji je bio uspješan.
Crveno su područja najviše zahvaćena ustankom Kristerosa
Međutim, Vlada je, vidjevši moć koju su stekli i ekonomski učinak koji je proizašao iz bojkota, pokrenula je direktniji i izravniji napad na Crkvu uhićenjima, zastrašivanjima i ubijanjima. Meksički biskupi neumorno su radili na izmjeni Callesovog Zakona. Papa Pio XI odobrio je ovu akciju biskupa.
Ne uspijevajući postići sporazum s Callesovim režimom, a kako bi izbjegli sukobe i krvoproliće, biskupi su od Svete Stolice zatražili dozvolu savjete kako da postupe uoči donošenja tog zakona. Kasnije je papa Pio XI napisao encikliku svećenstvu i meksičkim vjernicima da ulože hrabrost i nadu tijekom ovog progona. Sveta Stolica nije mogla puno više. Dana 18. studenoga 1926. papa je poslao svoje encikliku Iniquis Afflictisque (O progonu Crkve u Meksiku) nudeći molitve i ohrabrenje u ovom teškom vremenu.
4)
Oružani otpor počeo je 1927. u Los Altosu u Jaliscu i proširio se diljem Meksika sve dok nije postao pravi građanski rat.
Prvi veliki ustanci za obranu vjerske slobode u Meksiku zbili su se 1. i 2. siječnja 1927. na sjeveru države Jalisco (Los Altos). Ova pobjeda je potaknula širenje pokreta, pa se na ovom području nastavilo još ustanaka.
Nakon prvih pobjeda ustanika u bitkama, okolne su države slijedile iste korake. Ali tek kad je Katolička liga angažirala generala Enriquea Gorostieta ovi sporadični ustanci očito su postali Kristero vojskom.
U to je vrijeme veći dio Meksika bio uključen u ovaj rat, s izuzetkom nekoliko država koje nisu podigle ustanak jer tamo nije bilo progona. Procjenjuje se da je 25.000 Kristerosa izgubilo život tijekom tri godine koliko je ovaj rat trajao, a oko 65.000 vladinih vojnika.
Crkva prepoznaje veliki broj mučenika ovog rata, uključujući blaženog Miguela Augustina Pro, isusovca ubijenog 23. studenoga 1927 .; Blaženi José Sánchez del Río, petnaestogodišnji kristero, pogubljen 10. veljače 1928.; blaženi Anakleto Gonzalez Flores, vođa mirnog otpora, koji je pogubljen 1. travnja 1927. Otac Pro bio je beatificiran 1988. godine , 25 mučenika kanonizirano je 2000. godine, a 13 blaženica 2005. godine (uključujući Gonzalez Flores i Sánchez del Río).
5)
Američki veleposlanik Dwight Morrow bio je sredstvo kojim je došlo do primirja. U jednom od sastanaka s predsjednikom Callesom, veleposlanik je pružio vojnu potporu u zamjenu za naftu da se jednom i za sva vremena prekine rat. Na kraju je, međutim, ovisio je o diplomatskim vještinama katoličkog svećenstva i laicima da pregovaraju o mirovnom sporazumu.
Nažalost, primirje koje su potpisale meksička vlada i Katolička crkva bilo je, bez sumnje, zamka za Kristerose. Callesov režim brzo je prekršio obećanje da će ispuniti dogovorene obveze, a tijekom prva tri mjeseca nakon primirja pogubljeno je više od 500 vođa i 5000 Kristerosa. Tijekom tog kratkog razdoblja umrlo je više kršćanskih vođa nego tijekom tri godine rata.
Meksički katolički odvjetnik u egzilu Octavio Elizonde, rekao je u pismu da je na zahtjev Vatikana razoružao i prihvatio “primirje” (sporazume) koje je predstavila meksička vlada. U poslušnosti Vatikanu položili su oružje, ali su postali lovina i plijen socijalista i njegove vlade.
Predsjednik Calles bio je odgovoran za masakre, jer je nastavio održavati kontrolu nad vlašću iz sjene i tako kontrolirao budućnost Meksika do 1934. Tada je Lázaro Cárdenas osvojio je mjesto predsjednika i više nije želio biti Callesova marioneta.
Foto:commons.wikimedia.org
Nitko nije u stanju adekvatno objasniti ekstremnu i iracionalnu mržnju Callesa prema Crkvi. Možda je to bila kombinacija mržnje i jakobinske ideologije. U svakom slučaju, Cárdenas je također mrzio Crkvu, ali njegov je fanatizam bio više pragmatičan i vremena su se promijenila u njegovoj vladavini.
Prema istrazi oca Brajana Van Hovea, oko 40 svećenika ubijeno je u Meksiku između 1926. i 1934. Godine 1935., šest godina nakon primirja, oko 2.500 svećenika još je bilo prisiljeno skrivati se, a šest biskupa živjeti u egzilu izvan Meksika. U Meksiku je 1926. bilo 3000 svećenika, a 1934. ostalo je samo 334 svećenika.
Iako su antiklerikalni zakoni i dalje dio meksičkog Ustava, Vlada ne obvezuje da ih se poštuje. U Ustavu još uvijek postoje neki “antiklerikalni” članci, ali Vlada je obećala da ih neće ponovo nametati.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
