Povjesničari, arheolozi, kroatisti… stali u zaštitu Kosinja: Potopila bi se hrvatska kulturno-povijesna baština!

KOSINJ
Most u Kosinju, pronađeni glagoljaški misal. Montaža: Narod.hr, Izvor: Depositphotos, Ivan Mance Facebook

Planovi izgradnje Hidroelektrane Kosinj, prema kojima bi bio potopljen dio Kosinjske doline, “kolijevke hrvatske kulture”, a time potopljeni i materijalni ostaci nemjerljivo značajni za hrvatsku kulturu i povijest, pokrenuta je Inicijativa za Kosinj Odsjeka za povijest, Odsjeka za arheologiju, Odsjeka za kroatistiku, Odsjeka za povijest umjetnosti Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju te Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

> Kosinj, prava riznica kulture i povijesti koju HEP želi potopiti: Nađen glagoljski misal iz 1374. godine

>Osnovano Znanstveno i kulturno društvo Kosinj, velika stvar za ličko mjesto kojem HEP već desetljećima radi o glavi

Njihovo priopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Kosinj je kolijevka hrvatske kulture”

“Povodom izgradnje hidroelektrane Kosinj koja bi potopila dio Kosinjske doline, nepovratno razorila nekoliko naselja, raselila preostalo stanovništvo i uništila materijalnu kulturno-povijesnu, posebice sakralnu baštinu ovog dijela zapadne Like, koja je od iznimne nacionalne vrijednosti, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ima potrebu izravno se obratiti javnosti Republike Hrvatske:

Područje Kosinjske doline s pripadajućim naseljima, Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Mlakva, Krš, Lipovo Polje i Donji Kosinj, bogato je kulturno-povijesnim lokalitetima u rasponu od prethistorijskog do modernog razdoblja te je bez pretjerivanja zavrijedilo naziv „kolijevke hrvatske kulture“, barem u ličkom regionalnom kontekstu. Dosada je poznato ukupno 35 arheoloških lokaliteta, od kojih većina još nije istražena. Probna arheološka istraživanja koja su provođena pokazala su kontinuitet naseljavanja ovoga kraja od prapovijesti do novoga vijeka, a iznimno velik potencijal nagovještava razdoblje srednjega i ranoga novog vijeka, kada je kosinjski kraj bio gusto naseljen. Ovo je razdoblje na kosinjskome području zasad nedovoljno poznato, no, s obzirom na broj potvrđenih arheoloških lokaliteta, daljnja bi istraživanja nesumnjivo iznjedrila nove podatke o povijesti Kosinja.

U Kosinju prva poznata tiskara u Hrvatskoj

Jedno od starijih pisanih povijesnih svjedočanstava iz kontinentalne Hrvatske potječe upravo s ovog područja (latinski epigraf iz Lomske dulibe na Velebitu iz I. stoljeća), a 1690-ih bila je u Senjskoj biskupiji još živa tradicija o Kosinju kao mjestu gdje su se nekad, koncem XV. stoljeća, tiskali glagoljski brevijari.

Upravo činjenica da je u Kosinju postojala prva poznata tiskara u Hrvatskoj govori o važnosti ovoga kraja tijekom srednjovjekovnog i ranog novovjekovnog razdoblja. U povijesnim izvorima kosinjski se kraj pojavljuje još u XI. stoljeću, u povelji hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1071. godine. Postoje indikacije da je u ranom srednjem vijeku (X.-XI. stoljeće) na prostoru Mlakvene grede bilo sjedište bana (na što upućuje postojanje naselja Banji dvor u srednjem vijeku, kao i mikrotoponimi Banje polje, Banji stol).

Povijest Kosinja

U kasnosrednjovjekovnom razdoblju oblast Bočać (Bočaj) u buškoj županiji – u kojoj se nalazio kosinjski kraj – bila je dobro naseljena i u njoj je postojalo sedam katoličkih crkava i vjerojatno pavlinski samostan (Kloštar u Kosinjskom Selištu). Crkve poznatih titulara bile su: sv. Marije u Psivićima u današnjoj Krušćici, sv. Marije u Marincima u današnjem Lipovu Polju, sv. Marije u Kneži Vasi, sv. Marka u Srijani u današnjoj Mlakvi, a u preostaloj sačuvanoj crkvici sv. Vida u zaseoku Sraklinu sačuvala su se tri uzidana glagoljska natpisa i frankopanski grb. Dio ovih lokaliteta našao bi se pod vodom budućeg akumulacijskog jezera, dok je Krušćica potopljena još 1971. godine izgradnjom brane za potrebe HE Senj.

Tokom 160-ak godina, u XVI. i XVII. stoljeću kosinjski kraj nalazio se na samoj granici Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, često samo kao „ničija zemlja“ ili pak u sastavu perušićke nahije. Oronimi koji obrubljuju dolinu, Nadžak (tur. bojna sjekira) i Begovača, trajan su spomen na to razdoblje krvavog krajišta. Ratovi i pogranična četovanja, raseljavanja i seobe, pobune i nemiri, (re)konverzije i (ne)lojalnosti, razgraničenja i ostali dinamični procesi na nemirnoj granici, djelovali su u smjeru strukturalnih socioekonomskih i etnokonfesionalnih preobrazbi kosinjskog povijesnog krajolika.

‘Lika u malom’

Kosinjska dolina svoju demografsku i kulturnu revitalizaciju doživljava nakon konačnog oslobođenja od osmanske vlasti 1689. godine (potvrđeno mirom u Srijemskim Karlovcima 1699.), postavši simbolično „Lika u malom“ sa svim svojim lokalnim i zavičajnim karakteristikama (rimokatolici-pravoslavci, štokavci-čakavci, Kranjci-Bunjevci-Vlasi). Današnje raseljavanje Kosinjske doline značilo bi možda i konačan nestanak te bogate etnografske i dijalektalne baštine iz ranomodernog razdoblja.<

U vojnokrajiškom razdoblju organizirana je posebna kosinjska satnija u sastavu najprije Ličke, a potom Otočačke pukovnije. Podignute su dvije pučke škole, a za vjerske potrebe izgrađene su u kasnobaroknom stilu rimokatoličke župne crkve sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju (1692.) i sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju (oko 1700.), te filijalne crkve sv. Ane, sv. Vida i sv. Petra i Pavla. Parohijalni pravoslavni hram sv. Arhangela u Lipovu Polju podignut je 1803. godine na mjestu ranije drvene crkve.

Najljepši most u Lici

Drveni most preko rijeke Like kod Gornjeg Kosinja iz vojnokrajiškog razdoblja, zamijenjen je poznatim, vjerojatno i najljepšim kamenim mostom u Lici, od tri polukružna svoda u dužini od 70 metara, koji je dovršen tek 1936. godine. Župna crkva sv. Antuna Padovanskog, crkva sv. Ane i mjesno groblje u Gornjem Kosinju trebali bi se naći pod vodom kao i spomenuti kosinjski most.

Nakon demilitarizacije Vojne Krajine Kosinj je od 1872. godine središte općine koja je prema popisu stanovništva iz 1910. godine (tada u sastavu kotara Perušić), imala gotovo 8.000 stanovnika. Prema posljednjem popisu iz 2021. na tom području ostalo je živjeti svega 603 osobe. S depopulacijom koja je u cijeloj Hrvatskoj već poprimila katastrofalne razmjere Lika je suočena već duže vrijeme, izravno trpeći sve negativne posljedice takvih suvremenih tendencija, kako egzistencijalno tako i identitetski. Takvi negativni procesi u izravnoj su opreci s razvojnim potencijalnima ovog prostora, koji predstavljaju realnu osnovu za gospodarsku, demografsku i svaku drugu revitalizaciju, a što u konačnici potvrđuju i Prostorni planovi uređenja Općine Perušić.
U tom kontekstu, ovom izjavom, ujedno i apelom, pozivamo cjelokupnu hrvatsku javnost da se pridruži zaštiti povijesne Kosinjske doline od daljnje devastacije, a to podrazumijeva obustavljanje kontroverznog i štetnog projekta izgradnje hidroenergetskog sustava Kosinj.

Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Odsjek za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu”

Koliki je značaj Kosinja?

Koliki je značaj Kosinja, ličkog mjesta kojem prijeti potapanje i čiji bi se dijelovi mogli uskoro naći na dnu akumulacijskog jezera, u hrvatskoj kulturi i povijesti govori i najnovije otkriće o kosinjskom glagoljaštvu. Mr. sc. Ivan Mance, koji se niz godina bavi problematikom Kosinja i autor knjige ‘Kosinj-izvorište hrvatske tiskane riječi’ te je glavni tajnik Znanstveno i kulturnog društva Kosinj, izvijestio je i ‘neočekivanom otkriću kosinjskog glagoljaštva’.

‘Novo i neočekivano otkriće kosinjskog glagoljaštva, postavlja naš Kosinj vrlo visoko na ljestvici hrvatske glagoljice, otvara mnoga nova pitanja i daje uvid u do sad nepoznate detalje kosinjske crkvene i toponomastičke povijesti. Kosinj je imao u svom vlasništvu rukopisni glagoljski misal još 1374. god., dakle 109 godina prije prve tiskare i tiskanja naše prve tiskane knjige, a o kojem do sada ništa nismo znali’, piše Mance koji se godinama entuzijastično bavi povijesti i kulturom Kosinja, na čijem je području bila prva tiskara.

Okolnosti pronalaska

Mance je u tekstu na svojoj stranici razradio sve povijesne okolnosti oko pronalaska i sadržaja rukopisnog misala. ‘U svakom slučaju Kosinj je ovime još jednom dokazao i čvrsto pozicionirao svoju kulturološku, povijesnu i glagoljašku tradiciju. S pravom ga Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski 1499.god. naziva: ‘Kosinj osebujni’, piše Mance.

>Osnovano Znanstveno i kulturno društvo Kosinj, velika stvar za ličko mjesto kojem HEP već desetljećima radi o glavi

Stari toponimi

‘Prije nego što krenemo u detaljnu analizu samog zapisa, valja se prisjetiti kosinjske toponomastičke povijesti – na način kako ju prikazujemo do ovog istraživanja. Kosinjski kraj u srednjem je vijeku pripadao župi Bočać (Boćaki, Bočaj, Bočađ), a koja se opet (kao jedinstveni slučaj u crkvenoj organizaciji srednjovjekovnih župa) nalazila kompletno unutar Buške župe. Bužani i Bočaki prvi se puta spominju u darovnici kralja Petra Krešimira IV. rapskoj biskupiji 08. srpnja 1071.god. Neka od sela Bočaćke župe (dakle geografski eksplicite područje današnjeg Gornjeg Kosinja, Kosinjskog Bakovca, Kruščice i Mlakve) prvi puta se spominju u listini kralja Ludovika I. Anžuvinca od 27. siječnja 1364.god. – točnije sela: Psivići i Mala Vas.

Kosinj se u tom imenu i formi prvi puta spominje u zapisu biskupa Nikole Modruškog od 08. kolovoza 1461.god. – a gdje se navodi ‘knez Lacko od Kosinja’ (lat. Laschonis de Cosin). U 15.st. se u sačuvanim listinama spominju (uz Psiviće i Malu Vas iz 14.st.) i ostala sela Bočaćke (kosinjske) župe: Srakovina, Buci, Botuci, Erdeča Vas, Gorenja Vas, Hotilja Vas, Banj Dvor, Mala Vas i Veliki Psivići. Sva ova imena se gube za vrijeme i nakon Osmanlija, osim Srakovine – koja nakon Osmanlija u 17.st. prelazi u Sraklin, a početkom 20.st. mijenja ime u Kosinjski Bakovac.

Dakle u 15. st. se uz ‘grad Kosinj’ – Kosinjski Ribnik po kojem su gradu (burgu) knezovi kosinjski i dobili ime, spominje i župa Bočać i sva navedena sela u njoj – da bi kasnije cijeli taj kraj po tome gradu dobio ime Kosinj, odnosno Kosinjska dolina’, piše Mance.

Slovenski stručnjak Zor otkrio napis

Pojašnjava da je to bitno jer se stari toponim Kosinja spominje u tek digitaliziranom radu iz 1982. o otkrivenom glagoljskom fragmentu iz 1370. godine prof. dr. Janeza Zora, istaknutog slovenskog stručnjaka za glagoljicu i glagoljaštvo.

Mance tako u detaljnijoj analizi spomenutog glagoljskog fragmenta koju djelomično prenosimo, spominje da u njemu piše pop Juraj u Srak(o)vini‘.

‘Ovo postaje prvi i najstariji spomen Bočaćkog (kosinjskog) sela Srakovine, gotovo stotinu godina prije nego što se do sada mislilo. Kako vidimo u Srakovini je još u 14. st. bila crkva u kojoj je stolovao pop Juraj. Postavlja se pitanje koje je to crkva? Današnja kapela sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu tj. Srakovini preuređuje se (ne gradi, nego preuređuje ostacima iz grada Kosinja 1769.god.), a prije toga imamo izvješće kako je potpuno derutna. Možda se pod temeljima današnjeg sv. Vida nalazi crkvica popa Jurja iz Srakovine?’, piše Mance.

Spominje i tekst iz glagoljskog fragmenta koji glasi: A biše dobri biškup Petar’.

‘Izvan veće sumnje ovdje se radi o krbavskom biskupu imena Petar de Colda. Kosinj, odnosno Bočać tada potpada pod Krbavsku biskupiju, o čemu imamo pisani trag još iz 1185.god. Na Splitskom saboru godine 1185. Buška župa (i unutar nje Bočaćka župa odnosno Kosinj) potpale su pod Krbavsku biskupiju.

Mogući tekst?

Mance smatra da se tekst rukopisa može prevesti ovako.

Godine gospodnje 1374. kada je kupljena ova knjiga, vlč. Juraj službovao je u Srakovini (Bakovcu Kosinjskom). Uz njega je službovao i vlč. Matija u Bucima (Gornjem Kosinju) a ovu knjigu su platili ? zlatnika. Onda je bio kralj hrvatsko-ugarski Ludovik I. Anžuvinac, a u to vrijeme držao je grad Kosinj knez Stjepan II Frankapan Krčki. Tada bijaše dobri biskup Petar Krbavski, a kosinjski župnik bijaše vlč. Martin u Bucima (Gornjem Kosinju). Tada bijahu (u Kosinju) dobri ljudi Radoslav (….) satnik Stjepan i Braslav, koji dobro svetkovaše vino (…). Bog nam pomozi. Amen.

‘Sasvim jasno da je ovo prijedlog čitanja koji mora proći analizu drugih stručnjaka, no neke nove povijesne činjenice, a koje stavljaju sasvim novo svjetlo na kosinjsko glagoljaštvo i tradiciju glagoljanja, postaju nesporne’, napominje Mance.

‘Ovo je senzacija samo po sebi’

‘Ovo je senzacija samo po sebi, jer ovaj rukopisni misal postaje najstariji sačuvani glagoljski misal ličke provenijencije, a Kosinj u tom smislu postaje (uz pretpostavljeni lokalitet naše prve tiskare) prvi i najstariji lički glagoljski lokalitet.

Kosinjski odlomak misala iz 1374. baca novo svjetlo na toponomastičku, ali i crkvenu povijest Kosinja. Sada u 14.st. imamo nova i nesporna prva kazivanja kosinjskih sela: Srakovina i Buci (1374) uz ranije poznate Psiviće i Malu Vas (1364). Moguće se tu krije i najstariji spomen grada Kosinja, no to ostavljamo na daljnju recenziju povijesnoj struci’, zaključuje Mance.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.