Koliki je značaj Kosinja, ličkog mjesta kojem prijeti potapanje i čiji bi se dijelovi mogli uskoro naći na dnu akumulacijskog jezera, u hrvatskoj kulturi i povijesti govori i najnovije otkriće o kosinjskom glagoljaštvu. Mr. sc. Ivan Mance, koji se niz godina bavi problematikom Kosinja i autor knjige ‘Kosinj-izvorište hrvatske tiskane riječi’ te je glavni tajnik Znanstveno i kulturnog društva Kosinj, izvijestio je i ‘neočekivanom otkriću kosinjskog glagoljaštva’.
‘Novo i neočekivano otkriće kosinjskog glagoljaštva, postavlja naš Kosinj vrlo visoko na ljestvici hrvatske glagoljice, otvara mnoga nova pitanja i daje uvid u do sad nepoznate detalje kosinjske crkvene i toponomastičke povijesti. Kosinj je imao u svom vlasništvu rukopisni glagoljski misal još 1374. god., dakle 109 godina prije prve tiskare i tiskanja naše prve tiskane knjige, a o kojem do sada ništa nismo znali’, piše Mance koji se godinama entuzijastično bavi povijesti i kulturom Kosinja, na čijem je području bila prva tiskara.
Okolnosti pronalaska
Mance je u tekstu na svojoj stranici razradio sve povijesne okolnosti oko pronalaska i sadržaja rukopisnog misala. ‘U svakom slučaju Kosinj je ovime još jednom dokazao i čvrsto pozicionirao svoju kulturološku, povijesnu i glagoljašku tradiciju. S pravom ga Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski 1499.god. naziva: ‘Kosinj osebujni’, piše Mance.
Stari toponimi
‘Prije nego što krenemo u detaljnu analizu samog zapisa, valja se prisjetiti kosinjske toponomastičke povijesti – na način kako ju prikazujemo do ovog istraživanja. Kosinjski kraj u srednjem je vijeku pripadao župi Bočać (Boćaki, Bočaj, Bočađ), a koja se opet (kao jedinstveni slučaj u crkvenoj organizaciji srednjovjekovnih župa) nalazila kompletno unutar Buške župe. Bužani i Bočaki prvi se puta spominju u darovnici kralja Petra Krešimira IV. rapskoj biskupiji 08. srpnja 1071.god. Neka od sela Bočaćke župe (dakle geografski eksplicite područje današnjeg Gornjeg Kosinja, Kosinjskog Bakovca, Kruščice i Mlakve) prvi puta se spominju u listini kralja Ludovika I. Anžuvinca od 27. siječnja 1364.god. – točnije sela: Psivići i Mala Vas.
Kosinj se u tom imenu i formi prvi puta spominje u zapisu biskupa Nikole Modruškog od 08. kolovoza 1461.god. – a gdje se navodi ‘knez Lacko od Kosinja’ (lat. Laschonis de Cosin). U 15.st. se u sačuvanim listinama spominju (uz Psiviće i Malu Vas iz 14.st.) i ostala sela Bočaćke (kosinjske) župe: Srakovina, Buci, Botuci, Erdeča Vas, Gorenja Vas, Hotilja Vas, Banj Dvor, Mala Vas i Veliki Psivići. Sva ova imena se gube za vrijeme i nakon Osmanlija, osim Srakovine – koja nakon Osmanlija u 17.st. prelazi u Sraklin, a početkom 20.st. mijenja ime u Kosinjski Bakovac.
Dakle u 15. st. se uz ‘grad Kosinj’ – Kosinjski Ribnik po kojem su gradu (burgu) knezovi kosinjski i dobili ime, spominje i župa Bočać i sva navedena sela u njoj – da bi kasnije cijeli taj kraj po tome gradu dobio ime Kosinj, odnosno Kosinjska dolina’, piše Mance.
Slovenski stručnjak Zor otkrio napis
Pojašnjava da je to bitno jer se stari toponim Kosinja spominje u tek digitaliziranom radu iz 1982. o otkrivenom glagoljskom fragmentu iz 1370. godine prof. dr. Janeza Zora, istaknutog slovenskog stručnjaka za glagoljicu i glagoljaštvo.
Mance tako u detaljnijoj analizi spomenutog glagoljskog fragmenta koju djelomično prenosimo, spominje da u njemu piše ‘pop Juraj u Srak(o)vini‘.
‘Ovo postaje prvi i najstariji spomen Bočaćkog (kosinjskog) sela Srakovine, gotovo stotinu godina prije nego što se do sada mislilo. Kako vidimo u Srakovini je još u 14. st. bila crkva u kojoj je stolovao pop Juraj. Postavlja se pitanje koje je to crkva? Današnja kapela sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu tj. Srakovini preuređuje se (ne gradi, nego preuređuje ostacima iz grada Kosinja 1769.god.), a prije toga imamo izvješće kako je potpuno derutna. Možda se pod temeljima današnjeg sv. Vida nalazi crkvica popa Jurja iz Srakovine?’, piše Mance.
Spominje i tekst iz glagoljskog fragmenta koji glasi: ‘A biše dobri biškup Petar’.
‘Izvan veće sumnje ovdje se radi o krbavskom biskupu imena Petar de Colda. Kosinj, odnosno Bočać tada potpada pod Krbavsku biskupiju, o čemu imamo pisani trag još iz 1185.god. Na Splitskom saboru godine 1185. Buška župa (i unutar nje Bočaćka župa odnosno Kosinj) potpale su pod Krbavsku biskupiju.
Mogući tekst?
Mance smatra da se tekst rukopisa može prevesti ovako.
Godine gospodnje 1374. kada je kupljena ova knjiga, vlč. Juraj službovao je u Srakovini (Bakovcu Kosinjskom). Uz njega je službovao i vlč. Matija u Bucima (Gornjem Kosinju) a ovu knjigu su platili ? zlatnika. Onda je bio kralj hrvatsko-ugarski Ludovik I. Anžuvinac, a u to vrijeme držao je grad Kosinj knez Stjepan II Frankapan Krčki. Tada bijaše dobri biskup Petar Krbavski, a kosinjski župnik bijaše vlč. Martin u Bucima (Gornjem Kosinju). Tada bijahu (u Kosinju) dobri ljudi Radoslav (….) satnik Stjepan i Braslav, koji dobro svetkovaše vino (…). Bog nam pomozi. Amen.
‘Sasvim jasno da je ovo prijedlog čitanja koji mora proći analizu drugih stručnjaka, no neke nove povijesne činjenice, a koje stavljaju sasvim novo svjetlo na kosinjsko glagoljaštvo i tradiciju glagoljanja, postaju nesporne’, napominje Mance.
‘Ovo je senzacija samo po sebi’
‘Ovo je senzacija samo po sebi, jer ovaj rukopisni misal postaje najstariji sačuvani glagoljski misal ličke provenijencije, a Kosinj u tom smislu postaje (uz pretpostavljeni lokalitet naše prve tiskare) prvi i najstariji lički glagoljski lokalitet.
Kosinjski odlomak misala iz 1374. baca novo svjetlo na toponomastičku, ali i crkvenu povijest Kosinja. Sada u 14.st. imamo nova i nesporna prva kazivanja kosinjskih sela: Srakovina i Buci (1374) uz ranije poznate Psiviće i Malu Vas (1364). Moguće se tu krije i najstariji spomen grada Kosinja, no to ostavljamo na daljnju recenziju povijesnoj struci’, zaključuje Mance.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
