Koliko je realno očekivati da počinitelji i nalogodavci ratnih zločina nad civilnim stanovništvom u Ukrajini zaista odgovaraju za svoja zlodjela? Vrlo su male šanse za to, ako je suditi po onome što se dogodilo nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj. Nakon strašnog rata u našoj domovini u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća u sve se još jednom uplela protuhrvatska politika, a Srbija je svu svoju još za Jugoslavije razgranatu diplomatsku mrežu upregla u širenje teze o jednakoj krivnji svih strana. Većina pripadnika srbijanskog vojnog i političkog vrha nikad nije ni stavljena na bilo kakvu optužnicu. Neki od nižih oficira su odgovarali i osuđeni na haaškom sudu, a mnoštvo zlotvora i počinitelja oslobođeno je krivnje čak i na hrvatskim sudovima, gdje se to opravdava nedostatkom dokaza.
Neki će ovdje možda spomenuti Slobodana Miloševića, koji je, eto, ipak završio u Haagu. Ali on je tamo dospio isključivo zato jer je izgubio ratove, te je zbog toga postao nepopularan u Srbiji, pa su ga odlučili svrgnuti i privesti sudu.
Stav EU
Što se tiče današnje Ukrajine, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je 4. travnja 2022. da je EU uspostavio zajednički istražni tim s Ukrajinom koji će prikupljati dokaze i istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Buči i u drugim mjestima.
“Počinitelji ovih gnusnih zločina ne smiju ostati nekažnjeni. EU je spreman pojačati ove napore slanjem istražnih timova na teren kako bi podržali ukrajinsko tužiteljstvo. Eurojust i Europol spremni su pomoći. U tijeku su pregovori između Eurojusta i Međunarodnog kaznenog suda kako bi udružili snage i da taj sud bude dio istražnog tima. Takav koordinirani pristup ukrajinskih vlasti, Europske unije, njezinih država članica i agencija te Međunarodnog kaznenog suda omogućit će prikupljanje, analizu i obradu dokaza na najcjelovitiji i najučinkovitiji mogući način”, rekla je von der Leyen.
Najvjerojatnije je da će se osumnjičenici povući u Rusiju, gdje su i njihovi nalogodavci. Međunarodno kazneno pravo ima svoje granice. Kao što je poznato, Rusija i Ukrajina nisu se pridružile Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. A najjednostavnije rečeno, Rusi neće izručiti svoje.
Mirno proveli umirovljeničke dane
Nisu izručili ni tuđe. Naime, neki od glavnih aktera i inicijatora velikosrpske agresije na Hrvatsku iz 90-ih godina spas od moguće optužbe za ratne zločine potražili su upravo u Rusiji. U Moskvu je pobjegao general JNA Veljko Kadijević, koji je tamo mirno proživio umirovljeničke dane i gdje je umro. Mirjana Marković, srbijanska političarka i žena Slobodana Miloševića, koja je aktivno podržavala njegove planove i ratnu agresiju, također je pobjegla u Rusiju, te je preminula u bolnici u Sočiju.
Tko je Veljko Kadijević?
Ratni zločinac Veljko Kadijević, krvnik Vukovara, bio je general Jugoslavenske narodne armije. Kadijević je od 1988. do 1992. godine bio savezni ministar obrane Jugoslavije. Inače je rođen 21. studenog 1925. godine u Glavini Donjoj pored Imotskog. Prema službenoj biografiji, partizanima se pridružio 1941. godine, a dvije godine poslije ušao je u Komunističku partiju Jugoslavije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ostao je u vojsci te je diplomirao na Vojnoj akademiji u Beogradu.
> U Moskvi umro Veljko Kadijević, koji je vodio JNA u agresiji na Hrvatsku
U svibnju 1988. godine imenovan je za petog saveznog ministra obrane Jugoslavije, a ostavku je podnio 6. siječnja 1992. godine u jeku ratnih zbivanja.
Podijelio odlikovanja Mrkšiću i Šljivančaninu
Bio je na čelu JNA 1991. godine, te je izravno odgovoran za teške ratne zločine u Hrvatskoj. Pod njegovom komandom brutalno su, među ostalim, napadani hrvatski gradovi Vukovar i Dubrovnik. U Hrvatskoj su protiv njega bile podignute tri optužnice za zločine protiv civilnog stanovništva. Nakon pada Vukovara, podijelio je odlikovanja Mili Mrkšiću i Veselinu Šljivančaninu, svojim oficirima koje je poslao u napad na grad.
Iste je godine bezuspješno pokušao ishoditi podršku ruskog generala Jazova za provedbu vojnog puča u raspadajućoj SFRJ.
Iz Srbije je Kadijević pobjegao kada mu je 2001. godine stigao poziv iz Haškog suda da se ondje pojavi kao svjedok.
Otišao je u Rusiju, a ukazom tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva 2008. godine dobio je državljanstvo. Hrvatska je od Rusije tražila izručenje prije nego što je dobio državljanstvo, ali je ono odbijeno. Zbog ratnih zločina u Hrvatskoj bio je i na crvenoj potjernici Interpola. On međutim, nije izručen zbog toga što je postao građanin Rusije.
Prije toga je imao status izbjeglice.
Unatoč njegovoj ključnoj ulozi u ratnim zbivanjima, Haški sud protiv njega optužnicu nije podizao.
Umro je u Moskvi 2014.
Optužnice protiv Kadijevića
1. Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je studenom 1992. godine podiglo pred Županijskim sudom u Bjelovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića i Zvonka Jurjevića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 OKZ RH kojom ih se tereti da su kao zapovjednici JNA naređivali bombardiranja civilnih objekata na području općina Daruvar, Pakrac, Garešnica, Grubišno Polje, Virovitica, Križevci i Bjelovar u kojima je stradalo više osoba te ih je više teško ozlijeđeno a nastala je i materijalna šteta velikih razmjera.
2. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je u prosincu 2002. godine podiglo pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja, Goran Hadžića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnosno zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZ RH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. Osnovnog krivičnog zakona RH, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz čl. 130. st. 1. OKZ RH uz primjenu čl. 43 OKZ RH.
Za cilj imali uništiti grad
Tereti ih se da su od kolovoza do 18. studenog 1991. godine na području općine Vukovar, prilikom oružane agresije tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije toga teritorija; protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Dopunskog protokola toj konvenciji – Konvenciji o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima, Ženevskoj konvenciji za poboljšanja položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama i Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba; izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru u namjeri da se branitelji pokore a grad uništi i osvoji.
Znali da su u pitanju civilni ciljevi
3. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je nakon dovršene istrage u svibnju 2006. pred Županijskim sudom u Osijeku podiglo optužnicu protiv Veljka Kadijevića, generala tzv. JNA i Saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ, i Zvonimira Jurjevića, komandanta Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane tzv. JNA zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Optuženicima je stavljeno na teret da su od 1. rujna do 31. prosinca 1991., za vrijeme oružanog napada na Republiku Hrvatsku, u navedenom svojstvu, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izdavali zapovijedi pilotima vojnih zrakoplova JNA da bombardiraju, raketiraju i mitraljiraju ciljeve na području Istočne Slavonije za koje su znali da imaju isključivo civilnu, gospodarsku, stambenu ili drugu namjenu i da nisu služili u vojne svrhe. Uslijed napada vojnim avionima oštećeni ili uništeni su civilni objekti u Osijeku, Donjem Miholjcu, Ernestinovu, Đakovu, Strizivojni, Zelčinu, Podravskoj Slatini, Čepinu, Budrovcima, Drenovcima, Granicama, Antunovcu, Račinovcima, Županji, Bošnjacima, Vrbanji i Zdencima te objekti na magistralnoj cesti Zagreb-Beograd i na dijelovima željezničke pruge kod Đurđenovca i Orahovice. Osim velike materijalne štete, tom prilikom poginulo je najmanje 30 osoba te je ranjen veći broj civilnih osoba.
Tko je Mirjana Marković?
Zapadni mediji su često nazivali Mirjanu Marković „Lady Macbeth Balkana” zbog njenog uticaja na Slobodana Miloševića, koji je od jeseni 1987. godine, bio najjača politička ličnost u Srbiji. Milošević je kasnije bio prvi šef države u povijesti izveden pred međunarodni sud za ratne zločine, ali nije dočekao presudu – umro je u pritvoru haaškog tribunala 11. ožujka 2006. godine.
Smatra se da je Mirjana Marković imala ključni utjecaj na politiku njenog supruga i na vanjskom i na unutrašnjem planu. Iako je vodila vlastitu stranku, Milošević se, prema svjedočenjima bliskih suradnika, skoro uvijek savjetovao sa suprugom oko važnih pitanja. Bila je aktivna promotorica velikosrpske politike i huškačica na rat i agresiju.
> Preminula Mirjana Marković – udovica srpskog ratnog zločinca Slobodana Miloševića
Devedestih je bila druga najmoćnija osoba u Srbiji te sa Miloševićem krojila teritorije. Mirjana Marković napustila je Srbiju 2003. i otišla u Rusiju, gdje je imala status političke izbjeglice, a 2010. godine dobila je azil jer je bila u bijegu od srbijanskog pravosuđa.
Istrage
Za njom je bila raspisana tjeralica u okviru istrage za zlouporabe dodjele državnih stanova 2000. godine.
Mirjanu Marković i njezina supruga Slobodana Miloševića neslužbeno se dovodi u vezu s ubojstvom poznatog beogradskog novinara i vlasnika listova Dnevni telegraf i Evropljanin Slavka Ćuruvije, koji je bio otvoreni protivnik Miloševićeva režima.
Četvorica osumnjičenih za upletenost u ubojstvo Ćuruvije osuđena su na ukupno 100 godina zatvora, ali politička pozadina tog ubojstva nije otkrivena.
Profesorica na više fakulteta
Studirala je sociologiju na Univerzitetu u Beogradu, gde je i doktorirala. Bila je profesorica sociologije na Prirodno-matematičkom fakultetu beogradskog sveučilišta, a predavala je i na Američko-francuskom fakultetu za menadžment u Beogradu te na Fakultetu za međunarodni menadžment u Beogradu.
Bila je osnivačica i predsjednica političke stranke pod nazivom Jugoslovenska levica (JUL). JUL je do listopada 2000. godine bio glavni koalicijski partner Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije na saveznom i republičkom nivou.
Tjeralicu za njom raspisao je i Interpol, no Rusija ju je odbijala uhititi. Zbog bijega u Rusiju Marković nije prisustvovala ni sprovodu svog supruga, piše Slobodna Dalmacija.
U Rusiji je umrla u travnju 2019.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
