Supruga bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića, Mira Marković preminula je danas u Moskvi u 76.godini, piše Blic.
Devedestih je bila druga najmoćnija osoba u Srbiji te sa Miloševićem krojila teritorije. Mirjana Marković napustila je Srbiju 2003. i otišla u Rusiju, gdje je imala status političke izbjeglice, a 2010. godine dobila je azil jer je bila u bijegu od srbijanskog pravosuđa.
Za njom je bila raspisana tjeralica u okviru istrage za zlouporabe dodjele državnih stanova 2000. godine.
Mirjanu Marković i njezina supruga Slobodana Miloševića neslužbeno se dovodi u vezu s ubojstvom poznatog beogradskog novinara i vlasnika listova Dnevni telegraf i Evropljanin Slavka Ćuruvije, koji je bio otvoreni protivnik Miloševićeva režima.
Četvorica osumnjičenih za upletenost u ubojstvo Ćuruvije osuđena su nedavno na ukupno 100 godina zatvora, ali politička pozadina tog ubojstva nije otkrivena.
Studirala je sociologiju na Univerzitetu u Beogradu, gde je i doktorirala. Bila je profesorica sociologije na Prirodno-matematičkom fakultetu beogradskog sveučilišta, a predavala je i na Američko-francuskom fakultetu za menadžment u Beogradu te na Fakultetu za međunarodni menadžment u Beogradu.
Bila je osnivačica i predsjednica političke stranke pod nazivom Jugoslovenska levica (JUL), koju je osnovala 1994. godine. JUL je do listopada 2000. godine bio glavni koalicijski partner Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije na saveznom i republičkom nivou.
Tjeralicu za njom raspisao je i Interpol, no Rusija ju je odbijala uhititi. Zbog bijega u Rusiju Marković nije prisustvovala ni sprovodu svog supruga, koji je u ožujku 2005. godine preminuo u pritvoru u Haagu, gdje mu se sudilo za ratne zločine tijekom sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, piše Slobodna Dalmacija.
“Nekad mi se čini da je u izgnanstvo sa mnom otišla i Jugoslavija”, izjavila je u svom posljednjem intervjuu za srpske Novosti, prije skoro godinu dana.
Za isti list je dvije godine ranije napisala autorski tekst u kojem je o pokojnom suprugu istaknula:
‘Oni koji su devedesetih godina prošlog vijeka planirali ukloniti Slobodana Miloševića s političke i društvene scene, uspjeli su u tome. Bilo im je potrebno cijelo desetljeće da ga se oslobode, formalno uhićenjem 2001., a fizički ubojstvom u zatvoru pet godina kasnije. Ali, uklonjen iz političkog života i kasnije iz života uopće, nije značilo da će biti uklonjen iz povijesti’.
Dolazak Miloševića na vlast
Početkom 1986. godine održani su izbori za najviša partijska tijela Srbije. Kandidati za dvije najviše dužnosti u Srbiji bili su Ivan Stambolić i Slobodan Milošević. Ivan Stambolić, dotadašnji predsjednik CK SKS izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a na mjesto CK SK Srbije predložio je Miloševića.
Od jeseni 1987. godine, Milošević postaje najjača politička ličnost u Srbiji. Svoju poziciju učvršćuje u proljeće 1988. godine, kada uspijeva ishoditi smjenjivanje svog dotadašnjeg zaštitnika Ivana Stambolića s položaja predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a kojeg je, 12 godina kasnije, po svemu sudeći, dao i ubiti. Milošević je, kako bi oko sebe okupio što više istomišljenika, vješto kombinirao metode komunističkog sustava i diktature s nacionalističkim parolama.
Stoga se u miješanju ekstremnog (rasističkog) šovinizma sa primjesama komunističkih i socijalističkih ideja po prvi puta nakon Hitlerove smrti, moderna Europa na kraju 20. Stoljeća ponovno susrela s – nacionalsocijalizam.
Milošević je od srpnja 1988.godine počeo organizirati tzv. mitinge istine. Prvi je bio u Novom Sadu, potom u svim većim srpskim gradovima. Službeno se na tim događanjima trebalo promicati istinu o položaju srpskoga naroda na Kosovu, a u stvarnosti, na njima su iznuđene ostavke Miloševićevih političkih protivnika u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, te republici Crnoj Gori.
Miloševićeva agresivna politika izazvala je otpor stanovništva u tim republikama u kojima se širilo uvjerenje o nužnosti smjene vlasti. Već 17.lipnja 1989.godine osnovana je u Zagrebu politička formacija Hrvatska demokratska zajednica, koja će imati presudnu ulogu u budućim zbivanjima u Hrvatskoj.
Dana 8. i 9.srpnja u Kninu i kod crkve Lazarice u selu Kosovo kraj Knina također je održana proslava 600. obljetnice kosovske bitke. Doputovalo je veliko mnoštvo Srba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Oni su najviše izvikivali Ovo je Srbija, čime je najavljeno otimanje hrvatskog teritorija i udar na pravo hrvatskog naroda na vlastitu nacionalnu državu.
Pobjeda Slobodana Miloševića naglasila je raskol između saveznih republika. Srpski je blok, sastavljen od Srbije, njezine dvije pokrajine i Crne Gore, zastupao jaki centralizam, koji je sprječavao svaku reformu liberalizacije gospodarstva.
Do kraja 1989.godine, autonomije pokrajine bila su ukinute, a drugi je dio političkog plana, koji se, ponajviše, odnosio na Hrvatske granice, bio spreman za provedbu.
Vojska, milicija i Komunistička Partija jugoslavije – stupovi vlasti za Miloševića
Zatražio je od svojih suradnika da pripreme novi ustav pomoću kojeg će Srbija opstati kao neovisna država. Iako se u javnosti i dalje zalagao za opstanak Jugoslavije, jasno je naglasio kako silom namjerava izmijeniti unutrašnje granice Jugoslavije kako bi proširio srpsku državu. Svi stupovi vlasti: vojska, policija i Partija prihvatili su Miloševićevu politiku.
Već 1987.godine Milošević je dobio snažnu podršku vojnog vodstva JNA jer se prikazao kao zagovaratelj Titove ostavštine: socijalizma i Jugoslavije.
14. kongres SKJ – odlazak Slovenaca, pa Hrvata i najava rata
Slovenci, koje su stidljivo slijedili i Hrvati (tzv. hrvatska šutnja) postavili su tri glavna cilja na kongresu: da omoguće organizaciju slobodnih izbora u proljeće 1990., zahtijevali su ukidanje vladajuće uloge SK i uvođenje višestranačja u Jugoslaviju.
S druge strane, Slobodan je Milošević bio odlučan u namjeri da učvrsti i obnovi visoko centraliziranu Jugoslaviju, na čijem čelu će biti Srbija i on kao vođa cjelokupne Federacije. Osim glasova delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, računao je i na glasove Armije i srpskih delegata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na taj je način namjeravao poraziti hrvatske i slovenske reformatore. Na Kongresu su velikom većinom odbijeni svi slovenski prijedlozi.
Pri svakom su porazu Slovenci bili izvrgnuti poniženju oduševljenog pljeska velikog dijela dvorane pune najutjecajnijih osoba iz političkog života Jugoslavije.
Dana 22. siječnja, malo prije 23 sata Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, napustio je dvoranu. Za njim je, uz veliki pljesak srpskih delegata, Kongres napustila cijela slovenska delegacija, svih 106 političara. Kongres je nastavljen, suprotstavljanjem hrvatske delegacije, do trenutka kada su i oni napustili Sava-centar. Slobodan Milošević nije očekivao ovakvu reakciju Hrvata, zato što je jedna trećina delegata iz Hrvatske bila srpskog porijekla. Također ga je iznenadio stav delegacije Jugoslavenske armije predvođene Petrom Šimićem, koji su izglasali prekid sjednice. Bio je to posljednji kongres u povijesti SK. Osnovana 1919.godine u Vukovaru, KPJ, odnosno SK, koja je četrdeset pet godina držala vlast u rukama, prestala je postojati.
Četrnaesti je kongres, prema Miloševićevu planu, trebao biti vrhunac u smjenjivanju ljudi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, koji su se suprotstavljali njegovoj politici. Tijekom kongresa, došlo je do neočekivanog obrata i promjena koje su mijenjale opće stanje u cijeloj federativnoj Jugoslaviji. Upravo taj kongres možemo navesti kao početak definitivnog raspada Jugoslavije i stvaranja samostalnih republika.
Bio je to definitivni uvod u početak krvave agresije na Hrvatsku i rat kojim je hrvatski narod trebao biti izbrisan s lica zemlje ili posljednji put rastjeran i etnički očišćen s ciljem stvaranja tuđe i druge zemlje na njegovom teritoriju – Velike Srbije.
Kraj Miloševićevih
Milošević je svrgnut nakon masovnih demonstracija i prosvjeda pristaša Demokratske oporbe Srbije (DOS). Masovna okupljanja građana na poziv vođa DOS-a, uslijedila su nakon što je državno izborno povjerenstvo osporilo pobjedu kandidata DOS-a za predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice na izborima 24. rujna.
U središte Beograda došle su tisuće građana Srbije predvođene vođama oporbe, na ulicama su im se pridružili deseci tisuća Beograđana, ukupno je možda bilo i milijun ljudi, ali i dalje postoje različite ocjene o stvarnom broju sudionika.
Prosvjednici su zauzeli zgradu državnog parlamenta, policijsku postaju središnje beogradske općine Stari grad, zgradu Radio-televizije Srbije.
Prvi šef države u povjesti izveden pred međunarodni sud za ratne zločine
Milošević se, suočen s dotad najmasovnijim prosvjedima, sljedećeg dana obratio javnosti i pred kamerama državne televizije priznao poraz, a novoizabrani predsjednik Vojislav Koštunica prisegnuo je 7. listopada.
Prema naknadno priopćenim rezultatima, Koštunica je na rujanskim izborima 2000. godine dobio 2.470.304, odnosno 50,24 posto glasova, a Milošević 1.826.799, ili 37,15 posto glasova.
Tijekom prosvjeda u Beogradu ozlijeđeno je više od 60 osoba, jedna sudionica prosvjeda poginula je kad je pala s kamiona, dok je jedan prosvjednik stradao od srčanog udara.
Vlada Zorana Đinđića je, nekoliko mjeseci nakon pada s vlasti, uhitila Slobodana Miloševića po optužnici za ratne zločine Haškog tribiunala (ICTY) i 28. lipnja 2001. ga pod pritiskom zapadnih diplomata izručila haškom sudu.
Milošević je bio prvi šef države u povjesti izveden pred međunarodni sud za ratne zločine, ali nije dočekao presudu – umro je u pritvoru haaškog tribunala 11. ožujka 2006. godine.
Njegova supruga Mirjana Marković i sin Marko pobjegli su iz zemlje, dobili azil u Rusiji, a kći Marija živi u Crnoj Gori. Nitko od njih troje nije nazočio pogrebu Slobodana Miloševića 18. ožujka 2006. u Požarevcu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
