“Na adresu Udruge zagrebačkih dragovoljaca i branitelja Vukovara, 03. veljače ove godine, stigla je obavijest Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku o odbacivanju kaznene prijave protiv sedmorice srpskih “teritorijalaca” za teški ratni zločin, koji su u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, počinili nad hrvatskom obitelji Štefančić!”. Vijest je objavio Velimir Bujanec, novinar Z1 televizije i urednik, čiju objavu djelomično prenosimo.
>(VIDEO) Vukovarski memento: Tko je 1992. u Borovom Selu ubio 4-godišnju Martinu Štefančić?
Pucali u četverogodišnju djevojčicu u pidžami
“Jednim dijelom nastupila amnestija i pomilovanje”
“Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu protiv sedmorice srpskih monstruma. Kao obrazloženje su naveli argumente poput: za neke počinitelje “jednim je dijelom nastupila amnestija i pomilovanje”, dok za druge “nisu imali dovoljno dokaza”… Izjave dvoje svjedoka iz Borova Sela osječki ŽDO okarakterizirao je “nevjerodostojnima”, s obzirom na to da su u trenutku svjedočenja ratnom zločinu, imali dvanaest i četrnaest godina. Čak niti fotografije s očevida tzv. SAO milicije, na kojima se jasno vide izmasakrirani članovi obitelji Štefančić, nisu predstavljale dovoljnu osnovu za prihvaćanje prijave” – prenosi.
“Jedan od sedmorice zločinaca u međuvremenu se, navodno – ubio, drugi je umro, navodno od bolesti. Preostala petorica “nedostupni su hrvatskim vlastima”. Dvojica ubojica četverogodišnje djevojčice i njezine bake slobodno žive pod zaštitom Milorada Dodika – u tzv. Republici Srpskoj, dvojica su u Vučićevoj Srbiji, a jedan se najvjerojatnije skriva u Skandinaviji, pod lažnim imenom. Ovo su četnici koji su ubili djevojčicu Martinu Štefančić i njezinu baku Bernardicu: Veselko Maksimović, Mladen Maksimović, Radovan Lukić, Dragan Savić, Goran Simić, Zdravko Milošević i Zoran Ostojić.” – napisao je Bujanec.
Obitelj Štefančić
Pred vukovarsku jesen, tijekom Bitke za Vukovar i okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Gotovo dvije generacije jednoga razreda izbrisano je u osamdeset i sedam dana. Ono što je tijekom godina trebao biti ponos Vukovara, preko uspjeha mladih športaša, budućih umjetnika, profesora, znanstvenika, obiteljskih ljudi, mi smo pokopali u vukovarsku crnu zemlju – na širem gradskom području, Borova naselja, Ovčare sve do Petrovaca i Bogdanovaca. Sudbina još četvero njih izvjesna je, no njihovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni. Još rjeđe se spomenu zločini počinjeni na istom području u vrijeme tzv. Republike SAO Krajine. Naime, 1992. u Borovu Selu, Martina Štefančić, tada stara samo četiri i pol godine, ubijena je rafalom iz vatrenoga oružja. Zločin je to bez kazne, bez pravde i bez lica počinitelja, ali naličja koje karakterizira okrutnost klasične likvidacije, pisala je ranije Ani Galović u tekstu objavljenom u Hrvatskom tjedniku, koji je objavljen i na internet stranici Žute čizme. Djelomično ga prenosimo u nastavku.
Obitelj Štefančić u Borovu Selu živjela je dugi niz godina. Otac obitelji preminuo je u jesen 1990. godine pa su trojica sinova brinula za majku Bernadicu i malenu Martinu, kći srednjega brata od trojice braće Štefančić, Zdenka. Martinin otac Zdenko, koji je bio samohrani otac, kao i najmlađi brat Slavko, aktivno su sudjelovali braneći Vukovar, dok je najstariji brat Željko ostao uz majku i nećakinju. Majka Bernadica, dok se to još uvijek moglo, nije željela napustiti svoju obiteljsku kuću vjerujući kako se njima ipak ništa ne će dogoditi, a nakon toga bilo je prekasno. Pred kraj Bitke za Vukovar, a početkom potpune okupacije, Željko je za sebe, majku i malenu Martinu, kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela, Radenka Alavanje, pokušao ishoditi propusnicu za odlazak iz sela, no ovaj je to kategorički odbio. Slavko Štefančić uspio je iz okupiranoga Vukovara izaći u proboju, dok je Zdenko zarobljen i odveden u logor u Srbiju. Upravo u vrijeme počinjenja ovoga strašnog zločina, nalazio se u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu, gdje mu se sudilo za tobožnje zločine za koje ga je teretila tadašnja JNA.
Pucali u četverogodišnju djevojčicu u pidžami
S 20/21. ožujka 1992. godine, oko tri sata u noći, preko vrta iza kuće, u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Prolaze do prednje stane kuće te iz automatskoga oružja pucaju po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali, na jednom krevetu baka Bernadica i malena Martina, a na drugom stric Željko. Shvativši što se događa, Željko u naručje uzima Martinu i potiho s majkom odlazi u predzadnju sobu prema stražnjoj strani kuće. Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata te ušli u dnevnu sobu u kojoj više nije bilo nikoga. Dvojica od njih zalupala su po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakva upozorenja i ijedne izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod. Nakon toga, majku Bernadicu i malenu Martinu odvlače u dnevnu sobu, a posljednje što je teško ranjeni Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest.
Preživjeli svjedok likvidacije – stric Željko
Bez imalo milosti nakon počinjenoga zvjerstva, počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom. U polusvjesnom stanju, Željko je čuo kako je jedan od njih predložio da ga ponovo, “za svaki slučaj” ustrijele, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da se pati, „jer će do jutra ustaša iskrvariti”. Nakon toga su otišli, a Željko je tek pred jutro uspio otpuzati do dnevne sobe, gdje je zatekao stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu, pored nogu svoje bake. Nastavio je puzati kroz hodnik do dvorišta, sve do kuće najbližih susjeda, koji su mu, premda u strahu za vlastiti život, pružili prvu pomoć, a jedan od njih ga, iako nerado, odvozi automobilom u vukovarsku bolnicu, gdje mu doktor Mirko Stanojević sanira tri prostrjelne rane. Nakon izlaska iz bolnice i djelomičnoga oporavka, Željko je uz pomoć dobrih ljudi, preko Beograda i Mađarske, 19.8.1992. stigao u Zagreb. Ondje je doznao kako je Zdenko, Martinin otac, nekoliko dana prije, 14.8., razmijenjen u Nemetinu i da je već čuo za strašan zločin koji se dogodio njegovoj kćeri i majci, istaknuto je u tekstu Ani Galović u Hrvatskom tjedniku.
28 godina –šutnje?!
Očevid koji je učinjen od strane vlasti tzv. SAO Krajine jedini je službeni dokument o likvidaciji koji postoji protiv četvorice nepoznatih počinitelja, iako je potpuno sigurno kako su u ovom zločinu sudjelovale osobe koje su jako dobro poznavale obitelj Štefančić. Unatoč raznim paravojnim i dobrovoljačkim jedinicama koje su se u to vrijeme nalazile u Borovu Selu, za izvršitelje ovoga, kao i još nekoliko okrutnih zločina nad drugim hrvatskim obiteljima, sumnja se na pripadnike tzv. „odreda za tihe likvidacije“.
Početkom razdoblja mirne reintegracije, u lipnju 1998. godine, četverogodišnja Martina i njezina baka Bernadica ekshumirane su na mjesnom groblju u Borovu Selu, gdje su pronađene u jednom lijesu te ponovo pokopane u obiteljsku grobnicu na istome groblju. Braća Štefančić, Slavko i Željko, unatoč strašnoj obiteljskoj tragediji pred kojom bi svako ljudsko biće ostalo nijemo, vratili su se u svoj obiteljski dom, Zdenko živi u drugome kraju Hrvatske. Nastavili su živjeti tiho i povučeno, no prijetnje i zastrašivanja pojedinaca, njima nepoznatih ali i poznatih osoba, nisu izostajale. Svaku prijetnju uredno su prijavili, ali je na tomu sve i ostajalo, bez ikakva razumnoga epiloga ili donesene presude, makar o prekršaju.
Provokacije i prijetnje
Godine 2014. preskočivši ogradu ispred njihove obiteljske kuće, nepoznati su počinitelji skinuli hrvatski stijeg koji je obitelj Štefančić izvjesila u dvorištu te su ga nedaleko od kuće izrezali na komadiće i palili. Ono što je od stijega ostalo, braća Štefančić uspjela su sačuvati samo kao dokaz i podsjetnik na još jednu provokaciju i prijetnju u nizu. Unatoč svemu, kažu kako nikoga nisu mrzili ni 1991., a ne mrze ni danas. Odrasli su u Borovu Selu, mjestu naseljenom pretežno stanovništvom srpske nacionalnosti i ondje su, sve do predratnih događanja, normalno živjeli. Tada su, gotovo preko noći, prijatelji iz djetinjstva i iz ulice okrenuli od njih glavu i postali stranci koji ih ne poznaju.
Nakon 28 godina pravde za obitelj Štefančić, napose za majku Bernadicu i četverogodišnju Martinu, još uvijek nema. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona. Oni koji o zločinu nešto znaju, šute. Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute zbog okretanja glave na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnoga djeteta. Možda danas, ako prođu pokraj groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, ne okrenu glavu, nego je pognu, od srama, zaključuje se u tekstu Ani Galović u Hrvatskom tjedniku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
