(VIDEO) Održan simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu: Potrebno je uvesti praznik njima u čast!

Foto: Glas Koncila, Laudato TV, empatija.hr; fotomontaža: narod.hr

U četvrtak, 24. listopada, na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu održan je simpozij pod nazivom: “Otvaranje imenika – ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu” – Sekcija pružanja psihološke pomoći.

Simpozij je održan kao nastavak znanstvenog skupa koji se prvi put održao u Pridvorju u Konavlima u travnju ove godine u organizaciji Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika te Franjevačkog samostana.

Simpozijem na Hrvatskim studijima željelo se ukazati na psihološke, socijalne i duhovne patnje roditelja stradale djece u Domovinskom ratu te započeti organiziranje sustavne pomoći ovoj skupini roditelja koji već više od dvadeset godina pate u tišini. Predstavnica znanstvenog odbora koji je organizirao skup je Lovorka Brajković, a članice znanstvenog odbora su Jelena Maričić i Dario Vučenović.

Skupu je prisustvovala predstavnica Ureda za branitelje Grada Zagreba, zatim savjetnik predsjednik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, Ante Deur, te predstavnica Ministarstva hrvatskih branitelja.

“Jedna od najbolnijih tema Domovinskog rata”

Okupljene je na početku pozdravio Veljko Đorđević iz Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja, koji je istaknuo kako mu je drago da se ovim simpozijem nastavlja ono što je započetu u Pridvorju.

„Govorimo o jednoj od najbolnijih tema Domovinskog rata. Izgubiti dijete, izgubiti ptića prije nego što je proletio i poletio iz obiteljskog gnijezda vjerojatno je najveća trauma koja može zadesiti čovjeka.“ – istaknuo je Đorđević, poručivši kako želi da istraživanje ove tematike ne završi samo na ovom simpoziju.

Prvo izlaganje, na temu „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu“ održala je povjesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić, docentica na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija. Dr. sc. Vukelić ukazala je na brojne probleme i na nepostojanje ujednačene metodologije pri istraživanju ove teme. Tako navodi kako se podaci o ubijenoj djeci nalaze u posjedu niza različitih institucija, od kojih svaka posjeduje tek neke od potrebnih podataka te kako pozivanje na uredbu o zaštitu osobnih podataka može stvoriti problem prilikom dolaska do podataka o ubijenoj djeci. Budući da je riječ o vrlo važnoj problematici, koju bi trebalo dići na višu razinu interesa, dr. sc. Vukelić preporuča da inicijativu za istraživanje ove teme preuzmu državna tijela, možda i sama Vlada, kako bi se povjesničarima omogućilo da mogu neometano i sistematično istražiti ova pitanja. Vukelić je dio izlaganja posvetila zaključcima znanstvenika koji su sudjelovali na skupu u Pridvorju, a među njima je istaknula zahtjev da se ubijenoj i ranjenoj djeci posveti spomendan koji bi se obilježavao 1. listopada, na blagdan sv. Male Terezije.

Docentica dr. sc. Marijana Braš, psihijatrica iz KBC-a Zagreb govorila je o pojavi sekundarne traumatizacije, tj. pojavi da se i osobe koje su najbliže onima koji pate od PTSP-a i same počinju pokazivati znakove tog poremećaja. Riječ najčešće o članovima obitelji traumatizirane osobe, ali može biti riječ i osobama koje rade s traumatiziranim pacijentom poput medicinskih sestara. Tako sekundarna traumatizacija može biti prisutna i na osobama koje su u najbližem kontaktu s, primjerice, roditeljima koji su izgubili djecu u Domovinskom ratu.

Dr. sc. Branka Kandić Splavski, specijalistica obiteljske medicine i bihevioralno-kognitivna psihoterapeutkinja govorila je o traumi, gubitku i procesu žalovanja. Istaknula je kako je proces žalovanja, primjerice kod roditelja koji su izgubili djecu u Domovinskom ratu, jedno složeno i bolno iskustvo koje se može usporediti s teškim ranjavanjem ili opeklinom u fizičkom smislu. Svako žalovanje, istaknula je predavačica, sastoji se od nekoliko faza, ali problem nastaje kada se osoba koja doživjela gubitak zadrži na jednoj fazi žalovanja i tom prilikom je toj osobi potrebno pružiti adekvatnu pomoć.

Društvena klima koja onemogućava uspješan oporavak

Psiholog dr. sc. Dario Vučenović, docent na Odsjeku za psihologiju Hrvatskih studija posebno se osvrnuo na društvenu klimu koja onemogućava uspješan oporavak žrtvama Domovinskoga rata. U tom smislu istaknuo je zabrinjavajuću pojavu neprocesuiranja ratnih zločina, a istaknuo je i primjer Martine Štefančić, djevojčice koja je smrtno stradala u Borovu Selu tijekom Domovinskog rata, a čiji su dvojica od četiri ubojica nakon mirne reintegracije bili zaposleni u hrvatskoj policiji. Također je upozorio na činjenicu da brojna djeca hrvatskih branitelja imaju problem prilikom zapošljavanja, iako bi po zakonu pod jednakim uvjetima trebali imati prednost pri zapošljavanju.

Ljerka Pavković, pomoćnica ravnatelja Specijalne bolnice za rehabilitaciju u Lipiku, hrvatska braniteljica i predsjednica Društva medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata HUMSA, ispričala je svoje svjedočanstvo iz Domovinskog rata. Prisjetila se kako je 19. kolovoza 1991. započeo rat u Pakracu te kako se, kao medicinska sestra, uključila u obranu zajedno sa suprugom, dok su njezina djeca bila smještena u Kutini. Istaknula je da kao posljedice ratnih trauma sva njezina djeca boluju od hipotireoze.

Logoterapeutkinja i predstojnica Odsjeka za psihologiju Hrvatskih studija, Jelena Maričić, govorila je o logoterapijskom pristupu patnji nakon smrti djeteta. Istaknula je kako je Viktor Frankl, osnivač logoterapije podijelio stvarnost na dva područja: područje sudbine na koje čovjek ne može utjecati te područje čovjekove slobode. Posebno je naglasila da se ljudi najteže oporavljaju od onih gubitaka koji su posljedice namjerno počinjenih zlodjela, kao što je slučaj s roditeljima čija su djeca ubijena u Domovinskom ratu.

Je li moguć postraumatski rast kod osoba koje su izgubile djecu?

Isusovac pater Mijo Nikić govorio je o važnosti duhovnosti u oporavku nakon gubitka. Pater Nikić rekao je kako se gubitak djeteta ne može nadići bez Boga. Istaknuo je kako duhovnost pomaže u preventivnoj, kurativnoj i palijativnoj medicini. Izdvojio je principe duhovne terapije: živjeti u istini, oprostiti i tražiti oproštenje, razriješiti osjećaj krivnje, vjerovati – gledati iz Božje perspektive itd.

Klinička psihologinja Lovorka Brajković, docentica na Odsjeku za psihologiju Hrvatskih studija održala je izlaganje na temu „Od traume do posttraumatskog rasta“ prilikom čega je postavila pitanje „Je li moguć posttraumatski rast nakon gubitka djeteta?“. Postraumatski rast definira se kao rezultat pozitivnih psiholoških promjena koje su posljedice borbe s visoko izazovnim životnim situacijama. Predavačica je posebno naglasila da postraumatski rast nije negacija traume, tj. oni koji uspjevaju provesti rast nakon traume nisu negirali ili odbacili svoju traumu već su naučili s njom živjeti te više cijeniti život i stvoriti nove životne prioritete. Na pitanje je li moguć takav rast kod osoba koje su izgubile dijete, predavačica je odgovorila da smatra da je moguć te je primjetila kako se treba posvetiti veća pozornost tom pitanju, umjesto usmjeravanja znanosti isključivo na negativne psihološke ishode traume.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr