Gregurić o odbacivanju kaznene prijave za ubojstvo malene Martine Štefančić: ‘Zgroženi smo’

Zorica Gregurić
Fotomontaža: Narod.hr

“Zgroženi smo, jer se radi o grozomornom ratnom zločinu protiv četverogodišnjeg djeteta”, ističe Zorica Gregurić za Narod.hr.

Predsjednica “Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara” tim je riječima za Narod.hr komentirala nedavni odbačaj kaznene prijave protiv sedmorice osumnjičenih srpskih “teritorijalaca”: Veselka Maksimovića, Mladena Maksimovića, Radovana Lukića, Dragana Savića, Gorana Simića, Zdravka Miloševića i Zorana Ostojića. Njih se teretilo za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, nad hrvatskom obitelji Štefančić. Tad je ubijena četverogodišnja djevojčica Martina Štefančić i njena baka Bernardica, a teško je ranjen stric djevojčice Željko Štefančić.

> ŽDO u Osijeku: Odbačena kaznena prijava protiv sedmorice četnika za ratni zločin nad obitelji Štefančić

> Mlinarić: Hrvatska vlast izdala je malenu Martinu Štefančić koju su četnici ubili 1992.

> Vukovarski memento: Tko je 1992. u Borovom Selu ubio 4-godišnju Martinu Štefančić?

Nema dovoljno dokaza?

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je, kako je javnost nedavno doznala, odbacilo kaznenu prijavu protiv osumnjičene sedmorice srpskih “teritorijalaca” jer je, kako kažu iz odvjetništva, “nastupila zastara i djelo je obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem”, te s druge strane “nema dovoljno dokaza”… Izjave dvoje svjedoka iz Borova Sela osječki ŽDO okarakterizirao je “nevjerodostojnima”, s obzirom da su u trenutku svjedočenja ratnom zločinu, imali dvanaest i četrnaest godina… Čak niti fotografije s očevida tzv. SAO milicije, na kojima se jasno vide izmasakrirani članovi obitelji Štefančić, nisu predstavljale dovoljnu osnovu za prihvaćanje prijave…

“Sramotni odbačaj”

Što se tiče odbacivanja kaznene prijave možemo samo reći da smo zgroženi. Ovdje se radi o ratnom zločinu koji je počinjen, koji ima svoje mjesto i vrijeme, svoje žrtve, to je grozomoran ratni zločin protiv djeteta od četiri godine koji bi trebao biti primarno rješavan uz sve one dokaze koje smo mi poslali. Rješavan kao slučaj od najveće važnosti i hitnosti. A što smo mi dobili: više od dvije godine je prošlo od podizanja kaznene prijave, dvije godine je Županijskom državnom odvjetništvu trebalo da ispitaju svjedoke, pitanje je na koji način su se ispitivali i onda hrvatska institucija donese ovakav sramotni odbačaj. Kao potpisnica kaznene prijave i kao članica saborskog Odbora za ratne veterane tražit ću daljnja objašnjenja i nastavit ćemo pratiti ovaj slučaj“, ističe Gregurić za Narod.hr.

“Zašto se nisu ispitali osumnjičenici?”

“Zašto se nisu ispitali osumnjičenici?”, zapitala se Gregurić.

“Mi živimo u 21. stoljeću i postoje pravne mogućnosti da se ispitaju oni koji su nedostupni pravosuđu RH, ali su dostupni pravosuđu u svojim zemljama. A mi smo međunarodno priznata država, jednako tako naše institucije, postoji nešto što se zove pravna pomoć i što je svima poznato i običnom laiku, a kamoli ne bi bilo institucijama. Tako da sam ja zgrožena s tim da nije ispitan nijedan osumnjičenik, osim onog koji je umro u međuvremenu, ali što je sa ostalima?“, ističe Gregurić.

Jedan od sedmorice osumnjičenih se u međuvremenu, navodno – ubio, drugi je umro, navodno od bolesti, a preostala petorica “nedostupni su hrvatskim vlastima”… Dvojica žive u tzv. Republici Srpskoj, dvojica su u Srbiji, a jedan je navodno u Skandinaviji, pod lažnim imenom…

Amnestija i pomilovanje?!

Na upit o tome zašto Županijsko državno odvjetništvo u svom odbačaju spominje amnestiju ili pomilovanje, Gregurić odgovara:
Svatko tko pokušava ratni zločin podvesti pod aboliciju mora biti suđen za prikrivanje ratnog zločina, pa bio on državni tužitelj, ministar ili tko god ili predsjednik Vlade. Ratni zločin po međunarodnim zakonima ne zastarjeva, te ne može biti aboliran počinitelj ratnog zločina. Taj netko tko pokušava prikriti ratni zločin kroz primjenu zakona o aboliciji mora biti suđen kao ratni zločinac zbog prikrivanja ratnog zločina.  Hrvatska je iskazala čin milosti zakonom o aboliciji. Ali smisao tog zakona nije bio, kao što to sad neki rade da se zaštite ratni zločinci, da im se ne sudi”, podsjeća.

Što sad nakon što je kaznena prijava odbačena?

“U obavijesti koju sam ja dobila stoji da će DORH sada podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Ja postavljam pitanje protiv kojih nepoznatih počinitelja, ako i ove poznate koje ste imali niste ispitali? Znamo što je trulo u hrvatskom pravosuđu, ali zašto to dalje tako ostaje? Znamo tko štiti i kome odgovara takav sustav. Ta bi pitanja trebala biti upućena ministrima koji su na čelu tih institucija odnosno glavnoj državnoj odvjetnici.
Koje su to osobe u DORH-u zadužene za procesuiranje ratnih zločina?“, naglašava Gregurić, te napominje da i u drugim slučajevima teških ratnih zločina gdje su poznati počinitelji državno odvjetništvo tako postupa, odnosno odbacuje kaznene prijave.

Strašni masakr obitelji Štefančić

Podsjetimo, pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Bernadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

Svjedočanstvo preživjelog

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Odbijena propusnica

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.