Predstavljena knjiga “Ratni vihor u Gospiću i okolici”

Knjiga  ‘ličkog popa’ Alojzija Kukeca “Ratni vihor u Gospiću i okolici” predstavljena je u petak, 6. lipnja u Nadbiskupskom domu u Rijeci, objavila je IKA.

O djelu su govorili gospićko-senjski biskup Mile Bogović, zatim nekadašnji povjerenik Vlade RH za Gospić i Otočac dr. Šime Vučkov, Goran Crnković, prof. ravnatelj Državnog arhiva Rijeka i Goran Moravček, urednik knjige, dok je u glazbenom dijelu nastupio Nadbiskupijski zbor.

Župnik Ličkog Osika, Široke Kule i Ličkog Novoga, duhovnik gospićke bolnice vlč. Alojzije Kukec u najtežim danima za Domovinu bilježi ratna zbivanja u Gospiću i okolici koliko su mu to okolnosti dopuštale. Kronika obuhvaća razdoblje od kolovoza 1991. godine kad je s okupiranih područja pod upravom pobunjenih Srba počelo sustavno razaranje hrvatskih gradova i sela, do lipnja 1994. godine nakon što je vlč. Kukec dekretom riječko-senjskog nadbiskupa dr. Antona Tamaruta premješten u župu Selce, rekao je urednik djela Goran Moravček.

„Vlč. Kukeca upoznao sam u Svećeničkom domu u Rijeci i kroz razgovor saznao da je vodio dnevnik zbivanja što me motiviralo na objavljivanje knjige. Knjiga je opremljena i s osamdesetak bilješki koje čitatelju objašnjavaju što se doista u Lici događalo.” Dodao je kako je u javnosti vojna operacija Medački džep nepravedno ocijenjena kao zločinačka akcija, ali na sreću nakon punih dvadeset godina pokazalo se kako je riječ o svijetloj točki u našoj povijesti o kojoj i vlč. Kukec piše. „Na potresan način piše o stradanju ljudi, uništavanju civilne i crkvene imovine, ali i daje nadu pišući o brojnim dobročiniteljima iz Austrije, Njemačke, Italije i drugih zemalja koji su u tim teškim danima pomagali. Ovo je svjedočanstvo o nadi i hrvatskom narodu.”

„Znao se šaliti da je njegov stan ‘Hotel k mulcu’ jer je u njega svatko mogao svratiti. Svi su se navraćali, mnogi da donesu pomoć, a mnogi da ju dobiju”, rekao je gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Dodao je kako je vlč. Kukec živio za Hrvatsku i još uvijek mu je ona u srcu, a tada je proročki znao kako je riječ o povijesnim trenucima koje je trebalo zabilježiti. „Čuo je prolaz svakog tenka, pucanj svakog topa, ranjavanja i ubijanja što je ranjavalo njegovo srce.”

O velikom srcu vlč. Alojzija posvjedočio je dr. Šime Vučkov, nekadašnji povjerenik Vlade RH za Gospić i Ogulin. Prvih dana boravka na gospićkom području čujem na svakom koraku „naš pop Lojzek, naš pop Lojzek”. S obzirom na moju funkciju u tom ratnom području trudio sam se posebno upoznati tog ličkog popa i njegovo djelovanje. Jedni su govorili „pop beskućnik”, s pozitivnim tonom i naglaskom, a drugi „pop skitnica” s negativnim tonom i naglaskom (V. kolona).

U prvom susretu s Lojzekom doživio sam ga kao stimulirajući čimbenik otpora agresoru, kao čovjeka kojemu pučanstvo pa i branitelji upravo hrle, čovjeka koji je ponesen i zanesen spremnošću na žrtvu u obrani Domovine. Poticao sam odmah meni znane ratnike (Dražen Bobinac i drugi), koji su ličkog popa izbliza poznavali, da me s tim popom susretnu. Susreli smo se prvi put polovicom listopada 1991. pred bolnicom i vidim čovjeka nježne konstitucije, otvorenog, razgovorljivog, uzbuđenog i zaplakanog, jer se neposredno prije zbio četnički napad. Rukovali smo se i od tada ruke, slikovito rečeno, nismo ispuštali.”

Tijekom boravka na ličkom ratištu dr. Vučkov ističe kako je doživio hrvatsko katoličko obzorje u teškim i vedrim trenucima što vlč. Kukec u knjizi zorno iznosi.”No, autor knjige iznosi i drugu stranu medalje. Lika je povijesno obilježena hrvatskim katoličkim tradicionalizmom, a imala je i krvavu prošlost. Autor knjige posebnu je pažnju tijekom rata posvetio mogućem djelovanju pete kolone tj. djelovanju komunista, partizana, jugonostalgičara i srpskih četničkih elemenata. Djelovanje takvih ljudi autor posebno navodi i opisuje na dvadesetak mjesta u knjizi i iznosi momente koji ukazuju ili naslućuju djelovanje te pete kolone, a koje bi trebalo, kako iz teksta proizlazi, i danas ispitati. Nastojali su perfidnim metodama stvoriti nepovjerenje u one koji su na ličkom ratištu bili predvoditelji Domovinskog rata i stvoriti stanje obezglavljenosti. To je na djelu bilo posebno u jesen 1991. godine, dakle u početku četničkih napada zajedno s jugoslavenskom armijom.”

Tadašnji predstavnik Vlade često se savjetovao s vlč. Alojzijem koji je izvanredno poznavao stanje na ratištu na kojemu, kako je dr. Vučkov istaknuo, UNPROFOR bio na strani agresora. “Manje je branitelja poginulo u sukobima sa četnicima nego u granatiranju i raketiranju, navodi Lojzek, a UNPROFOR tobože nadzire četničke položaje i provođenje utvrđenog tzv. primirja. Autor knjige opisuje događaj od 15. lipnja 1994. Četnici su se prišuljali nadomak Osika i stražarnice naših branitelja te dvojicu ubili. U tim je trenucima UNPROFOR bio između naših vojnika i četnika. Nema njihove reakcije. Došli su naknadno u bolnicu vidjeti te mrtve branitelje. ‘Kakve li ironije’, govori Lojzek u knjizi.”

S njime se složio ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci, Goran Crnković koji je istaknuo kako djelo ima dokumentarnu vrijednost i riječ je o kronici o stvarnom doprinosu Crkve u Domovinskom ratu.

Promociji su se odazvali branitelji s ličkog ratišta, prijatelji vlč. Kukeca, među njima Dragutin Marohnić iz 118. Brigade koja je tada bila pod zapovjedništvom general-bojnika Mirka Norca. Marohnić je vlč. Kukeca upoznao u bolnici nakon ranjavanja. Prijateljstvo su nastavili na ratištu nakon oporavka kada je u Renaualtu 4. vlč. Kukeca prevozio pomoć ličkim ratištem. „Bio je nevjerojatan. U bolnici je unosio takvu nadu, optimizam i u trenucima kada je Gospić bio pred padom. Uvijek je govorio ‘Ne bojte se'”. Marohnić je dodao kako je svatko tko je upoznao vlč. Kukeca ostao u dobrim odnosima s njim i nakon rata.

Promocija je otvorila brojna pitanja o senzibiliziranju javnosti za istinom o Domovinskom ratu kao i potrebi prevođenja knjiga o ratu u Hrvatskoj na svjetske jezike.