Željko Senečić, istaknuti hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist, dizajner interijera i pisac preminuo je 2. siječnja u Zagrebu u 85. godini, objavio je tjednik Nacional, čiji je Senečić bio kolumnist.
Željko Senečić rodio se 18. siječnja 1933. u Zagrebu.
Slikarstvo je diplomirao 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marijana Detonija, a 1960. diplomirao je scenografiju na Kazališnoj akademiji, a u razdoblju od 1956. do 1960. bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića.
Prvu izložbu realizirao je s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlagao je na brojnim izložbama ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (na smotrama od 1958. do 1966.). Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu, objavio grafičke mape Zašto, Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Istra, Rab i jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).
Pretežno tehnikom ulja na platnu ili staklu slikao je lirske vizije gradova, osobito Zagreba, prizore iz cirkusa i likove klaunova (ciklusi Moj grad, 1988. i Senečićeve vedute, 2003.).
Dio njegova slikarskoga opusa, osobito slike na staklu, posvećen je Veneciji, gradu kojemu se uvijek iznova vraćao i gdje je održana i jedna od njegovih posljednjih izložbi. Veneciji je posvećen i veći dio radova izloženih prošle godine na velikoj retrospektivnoj izložbi “Željko Senečić – Kritička antologija” u Galeriji Klovićevi dvori, autora izložbe Vladimira Crnkovića.
Od 1963. djelovao je kao filmski scenograf, jedan od najistaknutijih u Hrvatskoj. Autor je dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne filmove, niz emisija te tridesetak serija. Među najpoznatijim filmovima za koje je radio scenografiju su “Rondo” (1966.) i “Ljubavna pisma s predumišljajem” (1985.) Zvonimira Berkovića, “Kad čuješ zvona” (1968.), “Kiklop” (1982.) “Glembajevi” (1988.) Antuna Vrdoljaka, “Breza” (1967.) Ante Babaje, “Četvrti suputnik” (1967.) Branka Bauera, “Imam dvije mame i dva tate” (1968.) Kreše Golika, “Jedanaesta zapovijed” (1969.) Vanče Kljakovića, “Tko pjeva zlo ne misli” (1970.) Kreše Golika, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” (1972.) Krste Papića, “Vrijeme ratnika” (1990.) Dejana Čoraka, “Čaruga” (1990.) Rajka Grlića i “Gospa” (1994.) Jakova Sedlara.
Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije (“Tko se boji Virginije Woolf?”, “Guslač na krovu”, “Koriolan”, “Sablasna sonata”, “Tango”, “Idiot”, “Otmica”, “Richard III”) za kazališta diljem Hrvatske, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Rijeke, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara.
U žanru dokumentarnih i kratkih filmova od 1969. godine radio je na tridesetak filmova, i to na više od polovice njih kao scenarist i režiser. Posegnu skupinu čine njegovi filmovi posvećeni umjetnicima, naročito likovnim umjetnicima – Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić.
Režirao je cjelovečernje filmove “Pont Neuf” (1997), “Zavaravanje” (1998.), prikazan na Berlinskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Ženevi, “Dubrovački suton” (1999.), u užoj selekciji Festivala svjetskog filma u Munchenu te “Crveno i Crno” (2005).
Posljednja kazališna predstava koju je režirao i postavio u vlastitoj produkciji bili su “Gospoda Glembajevi” sa samo tri lika. Ignjata Glembaja utjelovio je Žarko Savić, Leonea Glembaja Andrej Dojkić, a barunicu Castelli Vesna Tominac-Matačić.
Godine 1996. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost, a 2015. nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji.
Dobitnik je četiri Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964., 1985.) te Filmskog festivala u Puli (1992., 2001.), nagrade Dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980.) te Grand Prixa za slikarstvo, za slike na staklu, na Salonu nacija – Le Salon des Nationas – u Parizu 1984. godine.
Obavijest o datumu i mjestu komemoracije za Željka Senečića bit će objavljena naknadno.
