Prešućena ‘slučajnost’: ustanak Srba 1941. počeo isto kao 1991. godine – balvanima i ubijanjem civila!

Foto: GK/M. Smolčić

Ono što se dugo tajilo kroz 45 godina, a velikim dijelom se taji i danas, jest istina o ustanku Srba 1941. godine. Povijesne laži o nekom ustanku naroda protiv vlasti i vojnika NDH dugo su smatrane gotovo dogmatskom istinom. Prava istina je drugačija, ali i vrlo zanimljiva zbog prevelike sličnosti sa događajima iz početka Domovisnkog rata. Naime, isti obrazac “ugroženosti”, mržnje prema Hrvatima i naposljetku ubijanja i paleži dogodio se u ljeto i 1941. i 1991. godine.: balvani na prometnicama, ubijanje civila, te naposlijetku masovni palež i progon hrvatskog stanovništva.

Srbi su u Drvaru živjeli mirno, nova hrvatska vlast nije im ništa učinila, nikoga nije uhitila, nikoga ubila, ali su Srbi bili kivni što je proglašena hrvatska država.“ – tvrdio je živi svjedok događanja iz tog vremena, komunistički uznik i svećenik Branimir Župančić, umro 1990. godine.

Na blagdan Sv. Ane 26. srpnja 1941.  skupina drvarskih hodočasnika hodočastila je kod kapelice Sv. Ane na Oštrelju, mjestu na pola puta između Drvara i Bosanskog Petrovca, do koga je također vodila uskotračna željeznička pruga iz Drvara koja je bila građena zbog prijevoza drveta do tvornice u Drvaru.

Hodočasnike je vodio velečasni Branimir Župančić (rođen 12.01.1912. u Srebrenici – umro u Banja Luci 1990.), koji se tih dana našao u posjetu velečasnom Nestoru u Drvaru (ubijen u drugom vlaku isti dan sa putnicima). On je bio u to vrijeme od 1939. do 8. svibnja 1945. župnik u Bosanskoj Gradišci, kada je bio zatvoren od jugoslavenskih komunističkih vlasti i izdržavao kaznu u zloglasnoj kaznionici u Zenici do 28.11.1957. U istoj kaznionici i u isto vrijeme kaznu je izdržavao i don Anto Baković.

Navodimo svjedočenje velečasnog Župančića izrečeno don Anti Bakoviću u kaznionici Zenica, a objavljeno u knjizi A. Baković „Dječak s Drine”, Zagreb, 1996. na str. 403 -405.:

„Bio je 27. srpnja 1957. Tada sam – kao bogoslov bio robijaš u KPD Zenici. Već sam bio pri kraju četverogodišnje robije pa sam radio vani, na građevini, i dolazio u kontakt s našim osuđenim svećenicima: bilo ih je tada u KPD-u šezdesetak, a ja jedini bogoslov. Taj dan mi robijaši nismo radili jer se i u zatvoru slavio Dan ustanka (27. srpnja, ustanak u Srbu op.) . Šetao sam u zatvorskom krugu sa svećenikom banjalučke biskupije Branimirom Župančićem. Prečasni Branko zna li što se zapravo dogodilo na današnji dan kada su „narodi BiH digli općenarodni ustanak? Rekoh da ne znam, a onda mi moj dragi stariji subrat, svećenik i robijaš reče ovo: „Anto, ja sam u tom događaju osobno sudjelovao, pa ću ti ispričati. Ti si od nas najmlađi, pa se nadam da ćeš barem ti dočekati da ovo nekome ispričaš ili da napišeš ako mi ne budemo mogli.” Kada san čuo priču prečasnog Branka Župančića, moram priznati da mu nisam u prvi čas povjerovao. Naime, sve škole, svi udžbenici, svi đaci, cijela BiH, cijela Jugoslavija uče kako su toga dana naši narodi digli ustanak. A priča je toliko banalna da se u nju gotovo ne može povjerovati. No, ja ću je ispričati iz poštovanja prema robijašu i svećeniku Branku Župančiću, a povjesničari neka provjeravaju. Prvo što mi je rekao jest da to nije bio nikakav ustanak naroda Bosne i Hercegovine, nego napad (uglavnom četnika i nešto partizana) na hodočasnički vlak u kojem su katolici iz Drvara, uglavnom žene i djeca, na dan 26. srpnja krenuli u obližnju kapelicu Sv. Ane koja se nalazi u Oštrelju – selu udaljenu oko petnaest kilometara od Drvara. Krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od Bosanskog Petrovca preko Oštrelja do Drvara. Pošli oni tom prugom, bilo je desetak vagona, u njima većinom žene i djeca, a među muškarcima jedan ustaša i dvojica domobrana, ali bez oružja jer nitko nije išao u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. (U Oštrelju je nekada bilo radničko naselje, tu su nekoć živjeli roditelji dugogodišnjeg banjalučkog biskupa Alfreda Pichlera, u Oštrelju je biskup i rođen.) Srbi su u Drvaru živjeli mirno, nova hrvatska vlast nije im ništa učinila, nikoga nije uhitila, nikoga ubila, ali su Srbi bili kivni što je proglašena hrvatska država. Vidjeli su kako su hodočasnici krenuli prema Oštrelju, i dok su hodočasnici došli u Oštrelj, slušali misu i poslije mise u prirodi ručali, oni odlučiše da ih po povratku napadnu. Hodočasnicima se u Oštrelju priključili vjernici iz tog mjesta. Slavili su Sv. Anu, veselili se i pjevali a predvečer krenuli kućama, Drvar. Međutim, čim su malo zašli u šumu, imali su što vidjeti: jedno stablo leži na pruzi. Strojovođa zaustavi lokomotivu i zamoli putnike da uklone to stablo. (Rekosmo da su u vlaku bili samo civili: žene i djeca, a bila su i dva domobrana i jedan mladi ustaša, ali nitko od njih nije imao oružja.) Lokomotiva je potom krenula dalje, ali nakon stotinjak metara – opet na pruzi dva-tri stabla. Ponovno se lokomotiva zaustavi, ponovno ljudi izlaze i uklanjaju balvane. Međutim, balvanima nikad kraja. Svaki se čas mali šumski vlak morao zaustavljati, a jadni hodočasnici uklanjati balvane s pruge. Svima je bilo jasno da su to Srbi učinili jer su htjeli da im se osvete što su išli slaviti Sv. Anu. Ljudi se uznemirili, svi su predosjećali da će se dogoditi neko zlo i da Srbi ne će ostati samo na balvanima po maloj šumskoj pruzi. Tako je i bilo. Pred zoru 27. srpnja 1941, kada su se gotovo približili Drvaru i kada su naišli na jednu još veću prepreku, upravo u tome trenutku iz šume se čuje vika: „Hura! Juriš! Dolje ustaše! Majku vam ustašku! Živjela Crvena armija! Živio kralj Petar!”. Tako su pobunjeni Srbi napali hodočasnički vlak. Nisu ni svi Srbi imali oružja, imali su nešto pušaka i revolvera, a dosta ih je bilo s motikama. Odmah su na mjestu ubili onoga ustašu i dva domobrana, te još nekoliko muškaraca, činovnika. Među hodočasnicima bio je Branimir Župančić, po ocu Slovenac, i jedan od prisutnih Srba prepoznao ga je, pa njega nisu ubili. Nisu ubili ni žene i djecu nego su ih pustili kućama. Eto, tako je počeo ustanak naroda BiH! Nije istina da se na taj dan dogodio napad na njemačke tenkove i njemačku vojsku, ni napad na hrvatsku vojsku, ustaše ili domobrane, nego napad na nenaoružane hodočasnike koji su od sveg „oružja” imali samo krunice i molitvenike. Taj napad kod Drvara koji se dogodio u ranim jutarnjim satima 27. Srpnja 1941, na povratku hodočasnika s proslave Sv. Ane, gotovo su pedeset godina stotine i tisuće djece u svim školama učile da je bio početak narodnog ustanka, a nigdje nije bilo zapisano niti se ikad reklo i da je „početak ustanka” bio zapravo napad na hodočasnike, od kojih nitko nije imao oružje. Pedeset godina učilo se o nekoj „epopeji”, koja je zapravo bila zločin protiv mirnoga civilnog stanovništva. Kao đak sarajevske gimnazije slušao samod starih ljudi kako je „Općenarodni ustanak” bio obična prijevara, kao što je prijevara bila i sama „revolucija”.

U samom Drvaru i okolnim mjestima u to vrijeme pobijen je veliki broj katolika i muslimana. Spominjani svećenik Grga Blaževića piše: „U isto vrijeme u Drvaru je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana, koji su dan prije amo došli iz Živinica kod Tuzle, da rade u pilani i celulozi u Drvaru, jer Srbi radnici nisu više dolazili na posao; inače muslimana nema u Drvaru. Tako se dogodilo i na Oštrelju, Potocima, gdjegod su „četnici” zavladali, ubijani su katolici i slovenske, češke i poljske 10 narodnosti, a ne samo Hrvati. Više vjerska nego nacionalna mržnja” (Osim 200 muslimana koji su dopremljeni iz okolice Tuzle, ubijeno je također 45 Hrvata iz Hercegovine, koji su tada iz istih razloga dopremljeni u Drvar. nap. A. B.) Uz ove poubijane i mnoge protjerane u prvom naletu bilo još jedno „oslobađanje” Drvara, kad je okrutno ubijen poduzetnik Ivo Bauer, koji je bio pokretač i glavni graditelj drvarske katoličke crkve. Ubijen je uz sarkastičnu porugu: „hajde sada napravi Papi crkvu!”

Zbog toga je pred povjesničarima zadaća da se utvrdi prava povijesna istina, medijima da je prezentiraju javnosti, obrazovnim institucijama da je uvrste u obrazovni sustav, a na hrvatskoj vladi i premijeru Plenkoviću – da zabrani slavljenje masovnih pokolja Hrvata koji su se dogodili na istovjetan način kao i u ratu koji još pamtimo.

Izvadak iz knjige „Četnička pobuna i zločini u jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941., Hrvatsko žrtvoslovno društvo, 2010.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr