“Svojim sam terenskim istraživanjem, ali i istraživanjem dostupne literature i zapisa zaista uspio na jednom mjestu prikazati bogatstvo, raskoš, ljepotu i specifičnosti tradicijske kulture Hrvatica i Hrvata Busovače”, ističe Ivan Križanović, promicatelj hrvatske baštine i autor knjige Busovačo, lijepa si k’o ruža, u razgovoru s Mirom Ćurić za Hrvatsko slovo.
Gospodine Križanoviću, autor ste knjige Busovačo, lijepa si k’o ruža, koja sadrži istraživanja folklorne baštine Vašega zavičaja. Što ona u užem smislu podrazumijeva, koje segmente tradicijske kulture?
Ivan Križanović: Ova knjiga je svojevrsna monografija kulturnog života Busovače. Knjiga je osmišljena tako da u svom prvom dijelu upoznaje čitatelja s osnovnim geografsko-povijesnim obilježjima Busovače i smješta cijelu knjigu u određeni okvir. Nakon toga čitatelj se upoznaje s čuvarima kulture Hrvata Busovače kroz povijest. Spominju se tu pojedinci, ali i društva i organizacije koji su djelovali u Busovači od 1907. godine kada se u Busovači osniva podružnica HKD-a Napredak. Drugi dio knjige, ujedno i glavni dio knjige, posvećen je narodnim običajima, nošnji, glazbalima, pjesmama i plesovima Hrvata Busovače. Kod narodne nošnje su prikazane sve inačice narodne nošnje koje sam uspio zabilježiti na terenu i sve su potkrijepljene i zorno prikazane fotografijama. Narodni običaji opisuju svadbene i vjerske običaje, običaje uz rad i društvene igre te kao posebnu temu obrađujem običaj tetoviranja. Glazbena tradicija je vrlo detaljno opisana pa tako uz 53 vokalna primjera s notnim zapisima čitatelji se mogu upoznati i s glazbalima s područja Busovače i petnaest narodnih plesova s notnim zapisima, opisom plesa i plesnim kinetogramima. Ukratko bi to bili segmenti tradicijske kulture koje obrađuje knjiga Busovačo, lijepa si k’o ruža.
Koliko je i kako teklo istraživanje? Jeste li se imali na što osloniti, je li, prije Vašega, bilo sustavnijih istraživanja? Koliko ste Vi uspjeli “uhvatiti”, prepoznati, zabilježiti, oživjeti?
Ivan Križanović: Samo istraživanje je trajalo šest godina i sastojalo se od dva dijela, a to su: terensko istraživanje i istraživanje postojeće literature i zapisa. Prvo sam odradio terensko istraživanje prilikom kojega sam prikupio preko 50 sati intervjua, od čega je nekih tridesetak sati bio iskoristivi materijal koji je pronašao svoje mjesto u knjizi. Kada su u pitanju prethodna istraživanja i postojeća literatura toga je bilo, ali ništa od toga se nije do detalja bavilo Busovačom, više su to bile publikacije i zapisi koji su jedan svoj dio posvetili busovačkoj tradiciji. Od literature bih izdvojio monografiju Busovače te knjigu Miroslava Šilića o tradicijskoj kulturi Hrvata Središnje Bosne. Kada govorimo o zapisima i sustavnim istraživanjima izdvojio bih zapise iz arhiva Zemaljskog muzeja BiH te rukopise etnokoreologinje Jelene Dopuđe. Upravo su ovi zapisi i rukopisi iz Zemaljskog muzeja BiH bili dio sustavnog istraživanja tradicijske kulture BiH, a Busovača je u tim istraživanjima zauzela jedan mali dio. Smatram da je važno naglasiti kako se niti jedno od ovih istraživanja nije bavilo istinskim obilaskom terena na području općine Busovača, ovo su više bila ili organizirana snimanja, ili razgovori s pojedincima iz samo jednog sela. Smatram da sam svojim terenskim istraživanjem, ali i istraživanjem dostupne literature i zapisa zaista uspio na jednom mjestu prikazati bogatstvo, raskoš, ljepotu i specifičnosti tradicijske kulture Hrvatica i Hrvata Busovače. Bitno je istaknuti kako ovaj istraživački rad nije završio tiskanjem knjige. Naime, u ovih nekoliko godina sam uspio prikupiti podosta novog materijala do kojega nisam uspio doći tijekom prvog istraživanja tako da i to čeka svoje mjesto u nekom dopunjenom izdanju knjige.
Koliko je knjiga posveta i zahvalnost starijim naraštajima, a koliko dar mlađima? Pokazuju li zanimanje?
Ivan Križanović: Mislim da je nemoguće razgraničiti ovo dvoje. Knjiga je u potpunosti izraz zahvalnosti starijim generacijama koje su strpljivo čuvale našu tradicijsku kulturu čekajući da ju netko zapiše i trajno sačuva, ali je istovremeno u potpunosti i dar novim generacijama koje imaju zadatak očuvati u životu ono što je zapisano. Smatram kako bi ovaj moj rad bio uzaludan kada ne bi postojale mlađe generacije koje će, barem kroz scenski prikaz, njegovati našu folklornu baštinu. Srećom, danas postoje mladi ljudi koji kroz bavljenje folklornom umjetnošću čuvaju i prikazuju našu folklornu baštinu.
Kakva su iskustva s obilazaka terena i susreti s kazivačima, što ste od njih doznali i koliko su Vam mogli pomoći? Je li dragocjen njihov doprinos? Koliko je ta baština danas živa u narodu, istraživači vole reći “na terenu”?
Ivan Križanović: Najljepši dio u procesu stvaranja ove knjige je upravo susret i razgovor s kazivačima. Fascinantna je njihova ljubav prema minulim vremenima i prema onome što je činilo njihovu mladost. Nemjerljiv je njihov doprinos u očuvanju naše tradicije bilo da su od zaborava sačuvali samo jedan napjev, jednu melodiju, jedan komad narodne nošnje, ili pak mnogo više. Danas je naša baština živa ponajprije kroz scenski prikaz, odnosno kroz rad određenih sekcija HKD-a Napredak, podružnica Busovača. Tu prije svega mislim na folklorni sastav i na pjevačke izvorne skupine koji vrlo aktivno čuvaju našu tradiciju od zaborava i promoviraju je diljem BiH, ali i izvan njezinih granica. Želio bih ovdje istaknuti da su neke zaboravljene stvari ponovno oživjele među ljudima upravo zahvaljujući navedenim Napretkovim sekcijama. Danas ponovno možete čuti kako ljudi pjevaju izvorne pjesme, pa čak se i mlađe generacije zanimaju za izvorno pjevanje. A svojom zaslugom smatram činjenicu da se na busovačkim svadbama sve češće mogu vidjeti i naša tradicionalna kola. Naime, s generacijama folkloraša koji već godinama izlaze iz našeg Napretkovog folklornog sastava oživjeli su i ti neki zaboravljeni plesovi poput trojanca i zavrzlame i danas ih se vrlo često može vidjeti, prije svega, na svadbama, ali i na drugim veseljima.
Što danas znači tradicijska kultura? Koliko ona govori o identitetu tog dijela hrvatskoga naroda? I kako je sačuvati danas u doba globalizacije, migracija?
Ivan Križanović: Moramo biti svjesni da je tradicijska kultura u svom izvornom obliku, nažalost, nešto što svakim danom polako izumire. Ona se čuva kroz KUD-ove i folklorne sastave, ali se i tu gubi neki njezin izvorni oblik jer se u KUD-ovima i folklornim sastavima ta tradicijska kultura prilagođava sceni. Nekako je mnogo lakše očuvati narodnu nošnju kao materijalnu baštinu nego plesove, pjesme i običaje koji, kao nematerijalna baština, lagano nestaju. Opet ponavljam, KUD-ovi i folklorni sastavi su ti koji imaju zadatak očuvati tradicijsku kulturu od zaborava i smatram da mi u Busovači, kroz HKD Napredak, to jako dobro radimo, ali njezin izvorni oblik na terenu polagano nestaje. Samo ozbiljnim, sustavnim i temeljitim organiziranjem na području tradicijske kulture ona može sačuvati od globalizacije i migracija. Identitet hrvatskog naroda u Busovači, ali i u bilo kojem drugom kraju, je vrlo usko vezan uz našu tradicijsku kulturu. Ljudi, na sreću, još uvijek žive dio svoje tradicijske kulture i još uvijek ona čini nešto po čemu smo jedinstveni. Sasvim je normalno da su neke pjesme, plesovi, nestale iz svakodnevnog života, ali ono što nas definira kao narod, a to su vjera i tradicija te sprega između ovo dvoje kroz različite običaje i dalje vrlo aktivno živi među hrvatskim pukom Busovače. Ako bih baš morao izdvojiti neki stih, onda bi to bio stih jednog busovačkog bećarca koji kaže Srce moje od kamena jače, ono pjeva kad’ treba da plače. Mislim da je u ova dva stiha u desetercu sažet ponos, prkos, ljubav, vjera, nada, ustrajnost i duh Busovki i Busovljaka.
Zanimljivo je da ste profesor engl. jezika: otkuda folklor u Vašem životu i djelovanju i to, možemo reći, tako intenzivno, istraživač ste, zapisivač, voditelj folklorne skupine? Otkuda zanimanje, nadahnuće za to?
Ivan Križanović: Ja uvijek u šali kažem da sam prvo naučio plesati trokorak (osnovni plesni korak u folkloru) pa sam tek onda naučio pisati. Nekako je ta ljubav prema folkloru duboko usađena u moj DNA. Predstavljam treću generaciju folkloraša u mojoj obitelji s majčine strane. Naime, djed je bio član prvog organiziranog folklornog sastava u Busovači i taj je sastav iz sela Ravan nastupio u Travniku 1951. godine. Baka je više od 40 godina bila članica i počimalja u izvornoj pjevačkoj skupini, tetka je bila voditeljica u KUD-u „Ivančica“ koji je djelovao u Busovači do 90ih godina. Tako da sam ja nekako svojim rođenjem i odrastanjem u tom okruženju bio predodređen baviti se folklorom.
Koje su osobitosti hrvatske folklorne baštine Busovače u odnosu na neka susjedna mjesta, primjerice Travnik, Vitez, Nova Bila… Ističete povezanost Busovače s Fojnicom?
Ivan Križanović: U svojoj knjizi ističem specifičnost Busovače kao mikrosredine u kojoj se isprepliću gradska i seoska tradicija BiH. Busovača je na nekoj vrsti „granice“ između ta dva tipa tradicije i u njoj su se ti tipovi jako lijepo spojili. Od Viteza i Nove Bile do Travnika je dominantna seoska tradicija koja podrazumijeva tipičnu seosku nošnju od teških, ručno rađenih materijala, ples uz šargiju i bosansku bugariju te vokalnu tradiciju dvoglasnog pjevanja bilo da se radi o starijem ili novijem pjevanju. S druge strane, od Fojnice, Kiseljaka i Kreševa pa sve do Sarajeva je dominantna gradska tradicija koja podrazumijeva više različitih inačica narodne nošnje od industrijskih materijala, ples uz tamburicu i tamburaške sastave te jednoglasno pjevanje uz instrumentalnu pratnju. Upravo se između ta dva područja smjestila Busovača u kojoj se sve ovo ispreplelo na najljepši mogući način. U nekim selima se zadržao seoski tip narodne nošnje, dok su neka druga sela poprimila gradski utjecaj. S plesnog aspekta zadržao se stil plesa na punom stopalu i dosta titraja tijela, ali instrumentalna pratnja je na tamburaškim instrumentima. Vokalna tradicija se zadržala u dvoglasju baš kao u seoskoj tradiciji, ali se pjesma u kolu, uz pratnju tamburaškog sastava izvodila jednoglasno. To su samo neke osobine u kojima se vidi ljepota, bogatstvo i jedinstvenost busovačke folklorne baštine koja predstavlja savršen spoj seoske i gradske tradicije. Fojnicu sam često isticao kao sredinu čija je tradicijska kultura, ponajprije po pitanju narodne nošnje, najsličnija busovačkoj što i nije toliko čudno jer je Busovača, kao župa, do 1872. godine bila dio fojničke župe.
Koliko Vam je u svemu pomoglo Hrvatsko kulturno društvo Napredak?
Ivan Križanović: Pomoć HKD-a Napredak je golema jer bez te pomoći knjiga zaista ne bi ugledala svjetlo dana. Oni su bili nakladnici knjige, ali i potpora u svakom segmentu izrade i stvaranja knjige. Jako je važno u ovakvim iscrpnim projektima imati potporu i logistiku jednog društva kao što je HKD Napredak.
Vi ste i voditelj folklorne skupine HKD Napredak Busovača? Recite nam nešto o tome? Nadate li se da će Vaša knjiga doprinijeti njezinu oživljavanju?
Ivan Križanović: Voditelj folklornog sastava HKD-a Napredak, podružnica Busovača, sam već nekih desetak godina i mogu vam reći da je to jedan poseban osjećaj. Povezanost s mojim folklorašima je osjećaj koji se vrlo teško može opisati. Zamislite samo kada na jednom mjestu imate preko 30 veselih osoba koje zajedno povezuje ljubav prema tradiciji, kulturi, identitetu, pjesmi i plesu. Svaka naša proba je jedno malo veselje, a svaki naš nastup i gostovanje izaziva osjećaj ponosa na naš rodni kraj, našu tradiciju i identitet. Još i prije izdavanja knjige sam uspio u misiji da bavljenje folklorom i te kako populariziram. Naš folklorni sastav već duže od sedam godina ima preko 150 članova (podijeljenih u četiri starosne skupine), tako da sam uspio oživjeti folklornu scenu u Busovači i prije izdavanja knjige. Međutim, knjiga Busovačo, lijepa si k’o ruža nam je samo dala još jači vjetar u leđa i znanstvene temelje za ono čime se mi kao folkloraši bavimo.
Busovača je Vaš grad, zavičaj, no svoje znanje i iskustvo stavili ste na raspolaganje Kreševu i Kiseljaku. Koliko se razlikuju tradicije Vaših mikrosredina? Što im je zajedničko?
Ivan Križanović: Činjenica je da je vrlo malo (ili čak ni malo) ljudi koji se sustavno i znanstveno bave folklornom tradicijom u Središnjoj Bosni. U Kiseljaku i Kreševu su prepoznali vrijednost toga i angažirali su me kako bih radio s njihovim folklornim sastavima. Tradicijska kultura Busovače, s jedne strane, te Kreševa i Kiseljaka, s druge strane, dosta su slične pogotovo kada se pogleda narodna nošnja. Dok se u BUsovači zadržala i seoska i gradska narodna nošnja, ovim Kiseljaku i Kreševu je nestalo primjera seoske tradicije i oni su gotovo u potpunosti prihvatili gradsku narodnu nošnju. Slično je i s plesovima i vokalnom tradicijom. Plesovi se u Kreševu i Kiseljaku izvode uz tamburaški sastav, ali su melodijski malo drukčiji i više podsjećaju na gradsku tradiciju. Vokalna tradicija ovih sredina je također zadržala dvoglasno pjevanje premda u dosta manjoj mjeri nego je to u Busovači i teško je naći bilo kakav primjer starih napjeva koji su se u Busovači ipak u određenoj mjeri zadržali. Kao zaključak možemo reći da sličnosti zaista postoje, ali da se ipak može uočiti i dosta razlika, što je i normalno jer Busovača pripada lašvanskoj dolini, a Kiseljak i Kreševo lepeničkoj dolini.
Imate li suradnju s folklornom scenom u Hrvatskoj, s društvima … Zagreb ima Međunarodnu smotru folklora, a Busovača Međunarodnu smotru folklora Srce Središnje Bosne, predsjednik ste njezina organizacijskoga odbora.
Ivan Križanović: Imam odličnu suradnju s društvima i folklornom scenom u Hrvatskoj. Na našoj MSF Srce Središnje Bosne uvijek bude barem jedno društvo iz Hrvatske, a mi kao Napretkov folklorni sastav svake godine najmanje jednom idemo na neko gostovanje u Hrvatsku. Mogu istaknuti suradnju s KUD-om „Kolo“ iz Vukovara te Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba s kojom sam radio i fotografiranje narodne nošnje iz moje privatne kolekcije za njihov katalog. Iznimno sam ponosan i na neki vid suradnje s Ansamblom narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO. Naime, ja sam bio začetnik ideje i projekta da se organizira koncert LADA u Središnjoj Bosni. Na kraju je odluka pala da koncert bude u Kiseljaku te sam ja bio glavna poveznica između organizatora i Ansambla. Suradnja s LADOM je bilo jedno prekrasno iskustvo. Budući da su članovi plesnog ansambla bili smješteni u Busovači organizirao sam javnu probu s mojim folklornim sastavom te su na njoj bili prisutni skoro svi članovi Ansambla. Kontakti i poznanstva koja sam tada ostvario s LADOM i danas su vrlo aktivna i na njih sam, prije svega kao folkloraš, vrlo ponosan.
Čime se još Busovača, koja nije napuštana ni u teškim ratnim vremenima, može pohvaliti u svezi s njegovanjem hrvatskoga identiteta?
Ivan Križanović: Njegovanje i očuvanje hrvatskog identiteta u Busovači se veže uz rad i djelovanje HKD-a Napredak, podružnica Busovača. Ovo je jedna od najaktivnijih podružnica HKD-a Napredak i nositelj je većine kulturnih događanja na području općine. Pri busovačkom Napretku, osim spomenute folklorne sekcije, djeluju još i izvorne pjevačke skupine, tamburaška sekcija i mažoretkinje, tako da je rad ove podružnice itekako prisutan u svim porama kulturnog života Busovače. Pri busovačkom Napretku djeluje i jedino digitalno kino u Središnjoj Bosni pa je tako Busovača po nečemu prepoznatljiva i jedinstvena u Središnjoj Bosni.
Kakav je život u Busovači, i šire – u Središnjoj Bosni? Pogotovo za mlade naraštaje. Ima li života, perspektive? Nadamo se da Vaš zavičaj nije zahvatila epidemija odlazaka?
Ivan Križanović: Život u Busovači se ne razlikuje mnogo od života u ostalim sredinama Središnje Bosne. Mislim da se mladima nudi dosta različitih aktivnosti i sadržaja te da oni koji su zainteresirani, aktivni i kreativni mogu bez problema ispuniti svoje slobodno vrijeme. Smatram, također, da se upravo u Središnjoj Bosni vidi koliko su mladi ljudi spremni uložiti svoje slobodno vrijeme i svoj trud kako bi im život bio što ispunjeniji. S te strane, smatram da života i perspektive ima, ali vjerujem da je najveći problem u pronalasku sigurnog i adekvatnog zaposlenja. To je ono što mladima predstavlja najveći problem i zbog čega se mnogi od njih odlučuju napustiti svoju rodnu grudu i traže bolji život na zapadu. Nažalost, epidemija napuštanja doma je i te kako prisutna kako u Busovači, tako i u Središnjoj Bosni i to najbolje vidim kao prosvjetni djelatnik koji već petnaest godina radi s mladima i svjedok sam sve manjeg broja djece u školama. Međutim, nisam osoba koja pesimistično gleda na život i vjerujem da će i tom trendu odlaska i napuštanja rodne grude doći kraj te da će se mladi ljudi uhvatiti u koštac s izazovima života u Središnjoj Bosni.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
