U knjizi “Mama, ne vidim nebo” Ani Galović je ispričala priče o trideset i četvero djece ubijene tijekom borbenih djelovanja od posljedica granatiranja ili mučki ubijenih u ratnom zločinu koji je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, posebno kada se odvija nad djecom.
Djeca ubijena u Domovinskom ratu od njegova okončanja, pa sve do danas – nerado su otvarana tema. Iako se obljetnice njihovih stradavanja obilježavaju, a spomenik njihovoj žrtvi u čast je podignut, o sudbini većine ove djece ne postoje pisani tragovi, niti su izvršitelji zločina nad njima kažnjeni.
Što se djece ubijene u Vukovaru tiče, o njima se najmanje zna. Točnije, najmanje se znalo. Jer sada o njihovim nesretnim sudbinama pojedinačno možemo pročitati u knjizi “Mama, ne vidim nebo”, autorice Ani Galović iz Ivanić-Grada, piše Vukovar 2020
Kako je jedna teologinja koja se nastavno obrazovala na području logoterapije, pedagogije i dječje psihologije osjetila potrebu progovoriti o najmlađim Vukovarcima čije je djetinjstvo i odrastanje prekinuto na najsuroviji način?
“Moj interes za djecu nije novost. Knjigu “Dječak koji je volio prozore” posvetila sam djeci oboljeloj od karcinoma, a do zaključka da je priča o vukovarskoj djeci neistražena i neispričana došla sam sasvim spontano, uz druženje s vukovarskim braniteljima do kojih sam pak došla istražujući problem dijagnoze PTSP-a”, kazala nam je Ani.
Sve je krenulo s pričom o četverogodišnjoj Martini
Prve rezultate svog istraživanja, Galović je 2018. godine objavila na svojoj stranici Žute čizme kada je otvorila do tada Hrvatskoj posve nepoznatu priču o Martini Štefančić (4) ubijenoj zajedno sa svojom bakom u Borovu Selu.
“Sudbinu male Martine doznala sam slučajno, kroz razgovor s jednim svojim poznanikom iz Borova Sela. Na moje pitanje o tome ima li saznanja da su u njegovom mjestu stradavala djeca, spomenuo mi je Martinu. Bila sam šokirana činjenicom da nakon gotovo tri desetljeća nitko nikada nije čuo za tu ubijenu djevojčicu. Ja sam jednostavno morala progovoriti o tome, a onda sam doznala da Martina nije jedina i da su vukovarska djeca ubijena u ratu iz nekog čudnog razloga stavljena na marginu. Onda sam se primila posla”.
Lavovskim poslom do rezultata
Ani Galović, mlada žena na koju bi se mogli ugledati mnogi djelatnici DORH-a, zahvaljujući svojoj upornosti i želji da istina o ovoj djeci ispliva na površinu, zasukala je rukave i u maniri prave istražiteljice razgovarala s roditeljima i obiteljima ubijene djece, odlazila na lokacije zločina, putovala u Srbiju kako bi od tamošnjih ratnih izvjestitelja dobila informacije, na sudu u Novom Sadu tražila i dobila potrebnu dokumentaciju, provjeravala maticu umrlih, kontaktirala hrvatsku policiju i slično. Rezultat njezine istrage jest knjiga “Mama, ne vidim nebo” koja progovara o 34 djece ubijene u Vukovaru.
Mučne priče
“Knjiga je koncipirana po datumima stradanja. Priče su uistine mučne i teške… Neka djeca su umrla od posljedica ranjavanja, no neka su mučki ubijena. Najmlađa žrtva je beba stara samo dan i pol, postoje dječaci koji su strijeljani, neki i zaklani, no svima je zajednički tragičan kraj. Gotovo jednako tragična činjenica jest da su ta djeca na neki način prešućena”, zaključuje Ani Galović.
Knjiga “Mama, ne vidim nebo” za sada se može kupiti u knjižari “Nova” ili naručiti na njihovoj web stranici, ali se uskoro može očekivati u široj prodaji. Grad Vukovar otkupio je određeni broj primjeraka koje je poklonio obiteljima ubijene djece, a Općina Bizovac financijski je potpomogla pripremu ove vrijedne knjige. Povijesni presjek o ovom djelu napisao je povjesničar Borna Marinić, književnica Tanja Belobrajdić autor je predgovora, a Nenad Barinić napisao je pogovor.
Iz Predgovora knjige “Mama, ne vidim nebo”:
Od početka Domovinskog rata proteklo je gotovo punih trideset godina. Svjedoka događaja sve je manje, a veliki dio onih koji su još uvijek živi – ili su zaboravili neke događaje ili su se umorili od kazivanja i traženja pravde ili se nisu više u stanju nositi s užasima koje bude takva sjećanja, pa ih ne mogu ili ne žele ponovo prizivati. Ono što je Ani Galović učinila fascinantno je na nekoliko razina. Imala je snage uhvatiti se u koštac i s onom najbolnijom, kojoj se prije nje nitko nije detaljno posvetio, posebno ne na način na koji je to ona učinila – temom djece poginule tijekom borbenih djelovanja u Vukovaru i u mjesecima koji su uslijedili nakon toga. U trideset godina nije utvrđen točan broj djece ubijene tijekom opsade i okupacije Vukovara. Ne postoje sistematizirani podatci s generalijama i okolnostima pogibije, a kamoli nešto više od toga. Ambiciozno bi bilo tvrditi kako je Ani Galović to učinila u potpunosti, ali je napravila ono najbliže moguće toj tvrdnji. U knjizi “Mama, ne vidim nebo” ispričala je priče o trideset i četvero djece poginule tijekom borbenih djelovanja od posljedica granatiranja ili mučki ubijenih u ratnom zločinu koji je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, posebno kada se odvija nad djecom.
Kako bi došla do vjerodostojnih podataka, potpuno sama, uz podršku tek nekolicine prijatelja, bez ikakve logističke potpore, prikupila je podatke kojima bi se ponosili i oni iza kojih stoji cijeli operativni sustav. Često sam se puta tijekom ove dvije godine pitala gdje bismo danas bili i s kakvim podatcima bismo raspolagali da su oni koji su to mogli i trebali raditi imali ovakav entuzijazam i želju u potrazi za istinom.
(Iz predgovora knjizi) Tanja Belobrajdić
*Ani Galović rođena je 1. travnja 1985. u Zagrebu, a odrasla je u Ivanićkom Graberju pored Ivanić-Grada. Fakultetsko obrazovanje stekla je pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obrazovala se i osposobljavala na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Piše prozu socijalne, duhovne i ratne tematike.
2019. godine objavljena je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča “Dječak koji je volio prozore”, o djeci oboljeloj od malignih bolesti. Finalistica je 7. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, kratkom pričom “Ruka”. Na Petom natječaju za kraće književno djelo o hrvatskom Domovinskom i obrambenom ratu Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru nagrađena je prvim mjestom za prozni izričaj za priču “Sedmorica”. Autorske članke pisala je za razne internetske portale, među ostalima: Centar uspjeha, Vjera i djela, Laudato te magazin CroVienna za Hrvate u Austriji te Hrvatski tjednik. Uređuje internet stranicu Žute čizme na kojoj objavljuje tekstove vezane uz bitku za Vukovar 1991. godine. (Izvor: mvinfo.hr)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
