Slučaj talijanske redovnice, bivše s. Cristine i njezinog odlaska iz samostana za Narod.hr komentirala je dr. sc. s. Stjepnka Stanić.
> Mediji se raspisali o bivšoj časnoj sestri koja je skinula habit nakon pobjede u showu
U proteklom razdoblju mediji su mnogo pisali o bivšoj talijanskoj redovnici, s. Cristini Scuccia koja je napustila samostan nakon što je 2014. pobijedila u TV glazbenom showu The Voice. Ona se nedavno u javnosti pojavila s potpuno izmijenjenim izgledom – u crvenoj odjeći, našminkana i s piercingom u nosu.
Bivša redovnica izjavila je da je odluku da skine redovnički habit i napusti samostan sestara Uršulinki u Milanu donijela kroz razgovore s psiholozima te da se i dalje nada glazbenoj karijeri i da se nije odrekla vjere.
Za komentar ove teme upitali smo hrvatsku redovnicu, doktoricu moralne teologije i ravnateljicu Duhovno-obrazovnog centra Marijin dvor Lužnica, sestru milosrdnicu Stjepanku Stanić.
Komentar s. Stjepanke donosimo u nastavku.
Stati pred Boga – je li s. Cristina izabrala pogrešno mjesto?
“Proteklih dana i tjedana mediji svih vrsta i orijentacija, posebno na našim prostorima, raspisali su se o jednoj, za život i životne probleme s kojima se današnji čovjek susreće, vrlo beznačajnoj, minornoj temi. O napuštanju zvanja jedne redovnice koja je nekada, u nekom tamo talijanskom muzičkom Show ‘the Voice’ pobijedila. I doista prekrasan glas. Ne treba taj talent osporavati jer bismo nijekali Onoga koji je izvor i darivatelj svih darova koje neka osoba ima – Boga. I ne pišemo ovo da bismo nekoga minorizirali već da bismo ukazali na činjenicu koju nam sivilo i žutilo većine medija svakodnevno servira – senzaciju bez pokrića. Tako danima pretaču, gotovo istim stilom i rječnikom napuštanje redovničkog zvanja bivše sestre Cristine Scuccia. Gotovo da se natječu tko će veću (zlu)radost pokazati, jer, eto, još je netko iz Crkve posrnuo.
Ovdje nam se neminovno nameće pitanje: bi li bivša sestra Cristina uopće bila tolika senzacija na spomenutom Show da nije bila redovnica? Bi li danas, kada je napustila redovništvo, bila tolika senzacija da nije bila redovnica? Vjerojatno ne bi. Sve nam to govori da je redovništvo uvijek bilo intrigantno i zanimljivo i da je uvijek izazivalo znatiželju onih koji ne mogu i ne trude se razumjeti ga. No ono što zaboravljaju da u nizu onih koji su napustili redovništvo s. Cristina nije ni prva ni posljednja. Sam Isus kaže: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14). Na ovu činjenicu vrlo često i oni koji su pozvani zaboravljaju. Misleći kako su oni nešto ili nekoga izbrali, a zaboravljajući da su izabrani. I tu je cjelokupni problem poziva i pozvanih. Tu je i problem bivše s. Cristine.
Kažu da postoje tri vrste pozvanih: Jedni koji su došli i otišli, a trebali su ostati, tj. bilo bi bolje da su ostali. Drugi koji su došli, ostali, a bilo bi bolje da su otišli. Treći koji su došli, ostali i dobro je da je tako, oni koji se trude živjeti to što jesu.
Također, kažu da o čovjeku postoje tri slike: jednu sliku ima čovjek sam o sebi. Kažu da je ta najljepša… Druga slika je ona koju o čovjeku imaju drugi. Kažu da bismo bili jako razočarani kada bismo znali što o nama drugi misle. Treću sliku o nama ima Bog i ta je najstvarnija! Tri slike o čovjeku! Slika koju imamo o sebi, ta je tako lijepa, dotjerana, da je teško vjerovati da je točna. Slika koju o nama imaju drugi često je tako loša, opterećena zavišću, ljubomorom, zluradošću, tračevima… da je, isto tako, teško vjerovati da je točna. Slika koju o nama ima Bog – ta je točna! Bilo da nas ta njegova slika razočarava, bilo da nas raduje – ona je točna!
Što pred Bogom vrijedi, a što pred Bogom nema značenja? Što Bog od čovjeka traži? Što mu se sviđa, a što ne? Jesu li naši sudovi o nama samima i o drugima točni? Jesmo li tako pobožni kako mislimo, jesu li loši oni za koje mislimo da nisu pobožni? Jesu li Božja mjerila različita od naših? Vjerojatno da bismo na sve ovo odgovorili moramo stati pred Boga. Gdje stajati, koje mjesto izabrati, koje vrijeme izabrati…?
Možda je u cjelokupnoj situaciji bivša sestra Cristina, zaslijepljena blještavilom reflektora i „slave“, izbrala pogrešno mjesto, vrijeme i stav koje ju je od redovnice učinilo konobaricom.”
O autorici
S. Stjepanka Veselka Stanić rođena je 1971. godine u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu školu te osnovnu glazbenu školu. Srednju glazbenu i opću gimnaziju pohađala je u Mostaru i Sarajevu. Po završetku srednje škole, 1990. godine stupila je u postulaturu i novicijat Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu. Prve redovničke zavjete položila je 1993., a doživotne 1998. godine. Diplomirala je na studiju teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2016. upisala i poslijediplomski studij moralne teologije, kojega od 2010./2011. nastavlja u Rimu na Accademia Alfonsiana. Na istoj Akademiji 2012. postigla je licencijat iz moralne teologije, a 2016. i doktorat s temom “Ljudska osoba u etosu milosrđa prema Ivanu Pavlu II.”.
Pastoralno je djelovala u Livnu i Jakšiću, a od 2001. godine radila je u Ženskoj općoj gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu kao vjeroučiteljica, voditeljica duhovnih vježbi i različitih tribina te kao mentorica u vjeronaučnoj nastavi studentima KBF-a u Zagrebu. Od 2001. do rujna 2010. bila je voditeljica Povjerenstva za trajnu formaciju redovnica pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji. Danas obnaša dužnost ravnateljice Duhovno-obrazovnog centra Marijin dvor Lužnica pored Zaprešića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
