Sedlar: Pola stoljeća pod Titom bili smo indoktrinirani, a čuvari te indoktrinacije i dalje bi htjeli ekskluzivno pravo na ‘istinu’

Foto: Fah

“U filmu o Jasenovcu za one koji su me pokušali optužiti za najrazličitije gluposti sporna je sama činjenica da je netko doveo u sumnju pola stoljetnu verziju koju su servirali jugoslavenski komunisti. Ja nikada nisam negirao Holokaust ni stradanje nevinih osoba u tome groznom vremenu, ali smatram da se mora pokušati doći što bliže istini u mnogim segmentima te, za Hrvate, vrlo tragičnu priču”, kaže hrvatski redatelj Jakov Sedlar u razgovoru s Mladenom Pavkovićem. Dobitnik nagrade Grada Zagreba za kazališnu i filmsku umjetnost ističe da “Sve ono što ne stoji, što je laž, treba revidirati i to je nešto što je legalno u cijelome svijetu”.

* Gospodine Sedlar, kako to da ste neprestano na meti zbog svojih filmova, odnosno tko to i od kada oko vas muti vodu i plete mreže?

Nisam vodio evidenciju od kada sam, glede svojih filmova, na nekoj vrsti mete, no ono čega se sjećam jest činjenica da sam prve velike napade doživio nakon filma “Gospa”. Kasnije mi je jedan od onih koji su me napadali rekao da oni nisu imali ništa protiv filma, da ih ni Međugorje nije zanimalo, ali im je smetala moja posveta filma. A ona je bila: Ovaj film posvećujem svima, od strane jugoslavenskih komunista, ubijenim hrvatskim svećenicima, biskupima i časnim sestrama. To je za moje kritičare bio krimen koji mi do danas nije oprošten.

* Neki bi najradije da vas se „spali“…

Neki bi najradije da me nema, znam ja to, ali ja sam tu i svjedočim ono iza čega stojim. Najveći dio mojih filmova temelji se na činjenicama koje druga strana,  koja ne voli sve ono što ja volim, ne može prihvatiti. To je njihov problem koji me malo zanima. Smatram da moram svjedočiti istinu i pokretati rasprave oko tema koje do kraja nisu rasvijetljene.

Međutim, ima daleko više onih koji cijene vaš rad nego tih tzv. kritičara, ali ti koji pljuju i bljuju nekako su ipak glasniji…

Veliko mi zadovoljstvo pričinja činjenica da svakodnevno doživljavam izraze podrške različitih meni nepoznatih osoba. Ne samo u Zagrebu, nego bilo gdje širom Hrvatske ili po svijetu gdje se Hrvati okupljaju. Dio kritičara u poziciji je da javno pljuje po svemu i svakome tko im nije po volji, jer imaju medije koji podržavaju taj palanački, primitivni izraz neslaganja s onima koji im nisu ideološki bliski. Osobno nemam ništa protiv bilo koga, smatram da svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, ali kod nas je scena totalno polarizirana tako da bi druga strana koja ima medijsku vlast, najradije uništila sve nas koji nismo na njihovome ideološkome “brodu”.

* Dobivate li možda i prijeteća pisma?

Rijetko mi se tko obrati takvim pismom, ali i kada se to desi, nije me briga za takve gluposti. Znam da svojim radom ne mogu zadovoljiti sve, ali odustajati neću.

Kako objašnjavate „fenomen“ da se vas, kao redatelja, napada, ali ne i vaše scenariste?

To je dokaz amaterizma onih koji pišu. Oni uglavnom pojma nemaju tko je za što odgovoran. Ja sam im crvena krpa, tako da bilo što napravim, njima je loše i štetno i netalentirano.

* Što ipak poručujete svojim „kritičarima“?

Ništa im ne poručujem, jer me ne zanimaju. Komuniciram sa svojom publikom koje je sve više, jer ona  vidi da sve sto sam radio, uglavnom ima smisla. Filmove ne radim zbog tih pacijenata nego zbog ljudi koji ih gledaju i vole.

* Nego, da jednom, pa „zauvijek“ razjasnimo, što je to toliko sporno u vašem dokumentarnom filmu o Jasenovcu?

U filmu o Jasenovcu za one koji su me pokušali optužiti za najrazličitije gluposti sporna je sama činjenica da je netko doveo u sumnju pola stoljetnu verziju koju su servirali jugoslavenski komunisti. Ja nikada nisam negirao Holokaust ni stradanje nevinih osoba u tome groznom vremenu, ali smatram da se mora pokušati doći što bliže istini u mnogim segmentima te, za Hrvate, vrlo tragičnu priču. Sve ono što ne stoji, što je laž, treba revidirati i to je nešto što je legalno u cijelome svijetu. Mi smo pola stoljeća pod Titom bili indoktrinirani u svim segmentima života, a čuvari te indoktrinacije i dalje bi da imaju ekskluzivno pravo na “istinu”. Drago mi je da postoji još nekoliko stručnjaka koji se ozbiljno bave Jasenovcem, tako da ima nade u približavanje kakvoj-takvoj realnijoj istini od one koja nam je nametnuta.

Vaših filmova, ako se varamo, nema na Pulskom festivalu, ali ih ima na sličnim manifestacijama drugdje po svijetu…

Moji filmovi  igraju po različitim gradovima u svijetu, na festivalima, ali na hrvatskim festivalima ih nema. Zašto, to je jasno. O programima odlučuju oni koji mrze sve što ja napravim. Žao mi je da je tako, ali tu ništa ne mogu napraviti. Uvjeren sam da će, nakon što svoje filmove stavim na posebni internetski kanal, gledanost biti još veća.

Više se ništa ne čuje o Hrvoje Hribaru i njegovom HAVC-u, kao da su u zemlju propali, a mnogi su u njihovu radu navodno našli iznimno velike kriminalne radnje?

Ono što sam čuo jest da se DORH bavi njim i njegovom ostavštinom. Zbog mentalnoga zdravlja cijeloga sustava bilo bi dobro da istraga što prije objavi rezultate.

U Dubrovniku ste imali premijeru dokumentarnog filma o slavnoj Ruži Pospiš Baldani. Gdje vam je kraj?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Film o Ruži Pospiš Baldani mali je dio moje zahvale najvećoj hrvatskoj opernoj divi uopće. Žalosno je da je i takva veličina koja je u svakoj prilici naglašavala svoju nacionalnu pripadnost gotovo zaboravljena.  Drago mi je da sam bio u prilici ne biti dio toga zaborava. Pokušavam ispraviti neke nepravde koje su potpuno nerazumljive i uvredljive za zdrav razum.

Što je sa najavom snimanja igranog filma o samoubojstvima hrvatskih branitelja?

Film ću započeti snimati čim zatvorim financijsku konstrukciju. To nije lak posao, još nam nedostaje dio novca, ali se nadam da ćemo napokon ipak moći snimiti jedan takav film koji je, uvjeren sam, potreban. Vrlo potreban.

Koliko je osporavanje Nagrade Grada Zagreba utjecalo na vaš rad, je li vam možebitno poremetilo neke planove?

Osporavanje je došlo od fukara čije me mišljenje uistinu ne zanima. Nagrada mi je samo dala još veći poticaj da i dalje idem svojim putem.

U čemu je tajna vašeg uspjeha?

Uživam u onome što radim. Nikada nisam radio ništa na silu, nešto što sam “morao”. Da sam u takvoj situaciji zahvaljujem nekolicini mojih židovskih producenata iz USA i Izraela, ali i nekim Hrvatima koji su mi u zadnjih 20-ak godina neizmjerno mnogo pomogli. To su, između ostalih, i: Anton Kikaš, Ilija Letica, Ante Kusturić, Nick Babic, Frank Lulić, Marko Franović, Doug Tolj, niz hrvatskih svećenika…

Kad će, po vama, neki hrvatski film barem biti ozbiljni kandidat za Oscara? Samo, molim vas, nemojte reći, onda kad ga vi snimite, jer će vas ponovno napasti…

Kada je u pitanju nagrada Oscar, osim u kvaliteti, mnogo toga ovisi i o sreći. No, najvažnije je kandidirati se s nečim što je vrhunske kvalitete, to je ključno. Sreća ovisi u dijelu koji se odnosi na godinu, jer ima godina kada nema mnogo sjajnih filmova, pa je tada lakše, ali Oscar je jedina nagrada koju nije moguće organizirati, što nije slučaj s mnogim festivalima po svijetu.

Gdje je hrvatski film u odnosu na filmove Srbije, BiH, Slovenije…

Nemam uvid u filmove zemalja koje spominjete. Orijentiran sam na ono što se dešava u USA i po svijetu, regija me uistinu ne zanima. Hrvatski film ima i dobrih, ali i loših filmova, slično kao i drugdje. Kada bi raspodjela novca bila pravednija bilo bi još bolje. No, dosadašnji HAVC, ali i HTV primjer su klijentelizma i nepotizma, ali o tome bi se dao napisati dobar krimić koji bi imao elemente fantastike. Bože oslobodi!

Što nam pripremate do kraja godine?

Do kraja godine bit će završeno nekoliko filmova. Prvi film već je završen: “Tito, konačan pad”, priča o mijenjanju naziva najljepšega zagrebačkog trga. Premijera će biti uskoro. Nakon toga završavam izraelsko- američki dokumentarni film “Najmanje dvadeset vojnika…”, pa film o Zagrebačkom sveučilištu. Startat ću i s velikim igranim filmom “Utakmica”, u američkoj produkciji s nekim svjetskim zvijezdama, a nadam se da ću započeti i igrani film “2761” , o samoubojstvima hrvatskih branitelja. Možda bude i još nešto…- zaključio je Jakov Sedlar.

Izvor: narod.hr