Slučaj pariškog nadbiskupa Michela Aupetita, čiju je “ostavku” papa Franjo prihvatio, u mnogočemu je simptomatičan i znakovit po pitanju odnosa snaga u Katoličkoj crkvi. I šire, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Aupetita je sam papa Franjo 2017. imenovao pariškim nadbiskupom, iako slovi kao pripadnik konzervativne struje (ma što to značilo), koja i nije baš “na liniji” Franjina viđenja Crkve. Prije toga bio je generalni vikar Pariške nadbiskupije i najbliži suradnik svog prethodnika na pariškoj stolici, kardinala Vingt-Troisa. U to vrijeme, kao generalni vikar, 2012. godine, imao je romantičnu vezu s jednom ženom, što je otkriveno zbog jednog maila koji je greškom stigao njegovoj tajnici. Sam Aupetit, tada generalni vikar, nije negirao “ambivalentni” odnos sa slobodnom i odraslom ženom, o čemu je bio izviješten kako njegov “nadređeni”, pariški kardinal Vingt-Trois, kao i prefekt Kongregacije za biskupe, kardinal Ouellet. Dakle, unatoč toj epizodi koja i nije bila baš neka tajna, Aupetit je imenovan nadbiskupom, a Kongregacija za biskupe sigurno zna što radi u takvim slučajevima.
O naravi odnosa te misteriozne žene i, tada, generalnog vikara Aupetita zapravo se malo zna, a previše špekulira, no ono što je najizvjesnije, budući nadbiskup, ajme kojeg li grijeha, vjerojatno se zaljubio, a i ta dama u njega, da je bilo “iskrica”, a možda, i nježnosti, ajme strahote!
Crkveni skandal u režiji liberalnih puritanaca
I umjesto da ova epizoda dvoje zaljubljenih golubova, svećenika i žene, postane predložak za novu verziju romantične drame “Ptice umiru pjevajući”, pretvorila se u globalni crkveni skandal u režiji liberalnih puritanaca, licemjera, koji od ljudi, kada im paše, traže nemoguću čistoću, pogotovo kada su emocije u pitanju. Tako, nakon deset godina (!?), liberalni tjednik Le Point izvlači ovaj mail i priču i natandari je nedavno na naslovnicu, priču o kojoj se odavno prestalo šuškati, da ne kažem tračati i moralizirati.
Upitan za taj e-mail od strane novinarki Le Pointa, Aupetit nije zanijekao njegovo postojanje, tvrdeći, međutim, da je on primatelj, a ne pošiljatelj. “Kad sam bio generalni vikar”, pokušao je objasniti, “dama me nekoliko puta posjećivala, kontaktirala e-mailovima, do te mjere da sam morao poduzeti korake da se distanciramo”, jer je vidio da sve skupa ne ide u dobrom smjeru. Što se tiče seksualnih odnosa između njih dvoje, dvije odrasle osobe, jasno je rekao, “to snažno poričem”. Zato, sada nadbiskup, Aupetit kako ne bi bio teret Crkvi papi Franji stavio je “mandat na raspolaganje”, da papa odluči, na što je papa “ostavku” uistinu prihvatio, a nije morao. Ponavljam, Aupetit nije na Franjinoj liniji, pa je papi ovaj “škandal” možda i dobrodošao da ga se riješi. Istini za volju, papa ga je nakon svega i branio pred novinarima: da je Aupetit žrtvovan na “oltaru licemjerja” i “trača”.
No onda, kao i Le Pointu, novinari u zrakoplovu reteriraju i kažu papi da je najveći problem što je “autoritarno upravljao biskupijom”, da nije bio tolerantan, bla, bla…
Župa duginih boja
E tu je točka o kojoj se, iz straha ili političke korektnosti, malo piše, zašto je zapravo i pod čijim pritiskom odstupio (sada već bivši) pariški nadbiskup, vrstan liječnik i teolog, iznimno omiljen među vjernicima i nakon ovog “škandala”, koji duboko žale zbog njegova odlaska, osim “nekih”. Tko su ti neki?
To su homoseksualni lobiji u i izvan Katoličke crkve. Čim je zasjeo na stolicu pariškog nadbiskupa, Aupetit je dao snažnu podršku pokretu “Manif pour tous”, koji je nastao proteklih godina i protivi se braku između osoba istog spola, kao i usvajanju djece, pokret koji je na pariške ulice doveo stotine tisuća Francuza. Već tada su ga, posebno lijevi liberalni mediji, počeli gledati ispod oka i mrčiti hartiju.
Kulminaciju bijesa pak homoseksualnih lobija u samoj Crkvi Aupetit je izazvao kada je odlučio zatvoriti pastoralni centar “Duga”, Saint Merry u okrugu Halles, koji, čak i ako nije, obavlja sve funkcije župe. Ovaj pastoralni centar, drag i papi Franji zbog proimigrantskih stavova i pastorala bliskog latinoameričkoj paradigmi teologije oslobođenja, iznimno je bio otvoren i prema afirmaciji homoseksualnih osoba.
No ni tu nije bit problema. Problem je nastao kada su svećenici i laici ovog centra krenuli s tzv. kreativnom liturgijom protivnoj crkvenim kanonima, gdje su homoseksualni parovi išli na pričest. Aupetitu, kao i svakom biskupu Katoličke crkve, u “opisu posla” je bdjeti nad pologom vjere i morala.
A tko mu je kriv, da se te 2012. zaljubio u momka i malo se pomazio, a ne u ženu, i danas bi obnašao službu pariškog nadbiskupa.
Zato, pamet u glavu, ne zamjerajte se “ranjivim skupinama” i budite, to i Europska komisija preporučuje – inkluzivni, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
