Nacrtom zakona o hrvatskom jeziku koji je Vlada pustila u javno savjetovanje u utorak 1. kolovoza Hrvatska je napokon i zakonski krenula na put učvršćenja stupa svojega identiteta – hrvatskoga jezika. Do početka rujna trajat će javno savjetovanje i još ima vremena za vrjednovanje zakonskoga prijedloga. Čini se, međutim, opravdano tražiti razloge zašto su se tek danas, više od tri desetljeća nakon hrvatskoga osamostaljenja i neovisnosti, napokon stekli uvjeti da se uz snažnu inicijativu Matice hrvatske i pridruženih joj podupiratelja hrvatski jezik zaštiti posebnim zakonom, piše Branimir Stanić u kolumni za Glas Koncila koju u cijelosti prenosimo.
Razlozi za to mogli bi se tražiti u unutarnjim i vanjskim okolnostima koji su umnogome (bili) i političke naravi.
Jezik kao simbol hrvatske državnosti i opstojnosti
Hrvatski je jezik kroz protekla stoljeća jamčio opstojnost identiteta hrvatskoga naroda, a to se posebno manifestiralo u 20. stoljeću kada ga se ponajviše političkim alatima željelo pokoriti – baš kao i hrvatski identitet. Uz nebrojene napade na jezik kao simbol hrvatske državnosti i opstojnosti, on je opstajao i kada ga se željelo stapati u leguru nepostojećega jugoslavenskoga jezika, zatim tobožnjega srpskohrvatskoga jezika pa blaže inačice hrvatsko-srpskoga…
Čuvalo ga se čak i pod cijenu političkih i sudskih progona kakav je, među ostalima, doživjela i novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić nakon svojega članka 1971. »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«.
>Stanić: Posezanje Srbije za hrvatskom kulturom u ‘Deklaraciji o granicama srpske književnosti’
Ostatci staroga političkoga režima bili su toliko snažni da je i nakon 1990. hrvatski jezik u dijelu javnosti bio predmet sprdnje, pogotovo među tzv. jugonostalgičarima u kulturi i medijima koji su nacionalizmom proglašavali sve što je išlo prema učvršćenju njegova karaktera, pa čak i kad je bila riječ o tome hoće li se pisati i govoriti sport ili šport.
Iako su se politikom nezamjeranja tim krugovima vodile u većoj ili manjoj mjeri sve dosadašnje vlade (pojedine slične elemente neki bi mogli pronaći i u novom prijedlogu zakona), hrvatski jezik pokazao je žestoku žilavost u želji da preživi, baš kao i narod.
‘Jezik čuva opstojnost državnoga identiteta čak i onda kada ga politike ruše’
Možda je baš to što ga se nije odmah zakonski zaštitilo najsnažniji pokazatelj da ne daje politika jeziku legitimitet, nego upravo jezik čuva opstojnost državnoga identiteta čak i onda kada ga politike ruše. Drugim riječima, hrvatski je jezik uspješno prošao sve društvene i političke ispite kroz povijest i nema ni jednoga razloga da ga se zakonski ne zaštiti.
Još nešto govori o potrebi da se napokon donese zakon koji bi zaštitio te među hrvatskim narodom u domovini i inozemstvu promicao hrvatski jezik. Naime, postoje snažne indicije (pridonosi im i ratno stanje u svijetu) da se u svijetu dugogodišnja vladavina ideologije globalizma ispuhala i dobrano izritala na štetu mnogih naroda i ekonomija te su i ekonomije i društva shvatili da ne mogu opstati utope li svoje identitete u neki imaginarni, globalni, ili ako ga isperu do neprepoznatljivosti.
Utoliko donošenje novoga zakona o hrvatskom jeziku ima čak i proročki karakter jer očito dolazi doba kada će u prednosti na različitim područjima biti oni koji imaju snažnije identitete. Zato je možda čak i nepotrebna mjera u kojoj nacrt zakona kao da politički umiruje političke strukture Europske unije sugerirajući im da nije riječ o nekom hrvatskom nacionalizmu, nego o praktičnom rješenju kojim se olakšava upotreba hrvatskoga jezika kao jednoga od službenoga jezika Unije.
Zakon o hrvatskom jeziku treba donijeti ne samo zato što je ljubav prema jeziku izraz domoljublja i rodoljublja kao kršćanskih krjeposti, nego i zato što su današnje društvene i političke okolnosti takve da bi država bez zakona o svojem jeziku pokazala da je nedorasla sadašnjemu vremenu i vremenima koja dolaze. Svi koji bi bili protiv toga pokazali bi da su duboko i politički i kulturno i vrijednosno zaostali.
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
