Sutra se navršava 100. obljetnica smrti velikoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša (1873.– 1914.), koji je bio jedna od najutjecajnijih osoba na području književnosti, a njegova djela smatraju se prijelomnim trenutkom u povijesti hrvatske književnosti.
Književna znanost smatra kako je Matoš trgnuo hrvatsku književnost iz stanja mirovanja i uveo ju u maticu svjetske pisane riječi.
Autor “Povijesti hrvatske književnosti” akademik Dubravko Jelčić smatra da je Matoš bio ključni pisac naše prve moderne. “Idealno ju je omeđio, a u svom je djelu integrirao sve temeljne osobine modernizma,” rekao je Jelčić za Hinu dodavši kako je njime moderna započela, a njime i završila.
Po Jelčićevim riječima Matoš je bio ne samo hrvatski pjesnik, nego i pjesnik Hrvatske, starčevićanac, autor poslovičnoga stiha koji je uzdignut do lozinke “I dok je srca bit će i Kroacije”.
Smatra da je bio i jedan od najvećih hrvatskih nacionalista i uz Šenou najglasniji Hrvat u književnosti, a ujedno i jedan od najdosljednijih i praktično najosvjedočenijih i najuvjerenijih Europljana.
Pri tom je, kako ističe Jelčić, Matoš upozoravao i na one koji će govoriti kako je potrebno biti Europljanin, a ne nacionalno opredijeljen čovjek. Matoš je zastupao ideju da ne može biti dobar Europljanin onaj koji nije svjestan svoga nacionalnog bića, napomenuo je.
Profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i autorica knjige “Čitanje Matoša” Dubravka Oraić Tolić podsjeća na Matoševo članstvo u Stranci prava. “U publicistici je bio pravaški ideolog, polemičar i satiričar, a u književnosti domoljubni imagolog i konstruktor mundi croatici”, rekla je Oraić Tolić Hini i dodala kako je Matoš svoju koncepciju nacije gradio u neprestanim političkim i ideološkim sučeljavanjima s dvjema hrvatskim političkim opcijama koje su početkom 20. stoljeća nastale na tradiciji Strossmayerova jugoslavenstva.
Prva opcija, navela je Oraić Tolić, bila je politika naprednjaštva i Hrvatsko-srpske koalicije, nastala pod utjecajem domaćih prilika, odnosno zbog nemoći tada najpopularnije pravaške stranke da riješi nagomilane političke, gospodarske i društvene probleme, a što se u književnosti osjećalo kao iscrpljenost realističke paradigme.
Druga je opcija bila, istaknula je, jugonacionalistička, a nastala je pod utjecajem političkih zbivanja u Kraljevini Srbiji u vrijeme Balkanskih ratova. “U Hrvatskoj se pojavila kao unitarna jugoslavenska ideja koju su u književnosti i umjetnosti zastupali tzv. Vidovdanci”, napomenula je prof. Oraić Tolić.
Antun Gustav Matoš rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku na području zapadnoga Srijema, gdje je otac bio učitelj, dok je majka bila s područja u Bačkoj, iz sela Plavna. Ubrzo nakon rođenja seli s obitelji u Zagreb, gdje je pohađao pučku školu, nakon koje se upisuje u Gornjogradsku gimnaziju.
Matoš se smatra središnjom ličnosti hrvatske moderne te promjene hrvatske književnosti koja se vrlo brzo modernizirala upivši suvremene struje od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta koji su se uglavnom oslanjali na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa.
U književnost je na velika vrata ušao 1892. godine pripoviješću “Moć savjesti” koja je naznačila početak razdoblja moderne. Njegova najpoznatija djela su “Iverje”, “Novo Iverje”, “Ogledi”, “Vidici i putovi”, “Umorne priče”, “Naši ljudi i kraljevi”, “Tri humoreske”, “Moralist i druge satire”, “Život za milijune”, “Pečalba”.
Matoš je umro od raka grla 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
