Danas se s radošću sjećamo svete Majke Terezije, svetice sitnog rasta a ogromnog značaja. Ostat će najuvjerljivije utjelovljenje veličine evanđeoske ljubavi u našem vremenu. Njezina je ljubav proizlazila iz činjenice što je umjela prije svih drugih zamijetiti čovjeka u potrebi i pomoći mu, ne dajući se zaustaviti granicama, niti pomanjkanjem potrebnih sredstava.
“Svetošću ćemo biti sposobni služiti drugim ljudima, svima. A ovo je svakidašnja svetost:
živjeti u miru i ljubavi, pomagati onima koji trebaju tvoje ruke , tvoje riječi, tvoje srce. Biti uvijek spreman na odricanje, na služenje, na ljubav – to je svetost.”
Njezine su riječi, misli i djela snažno dopirale do srca mnogih ljudi i ostavile neizbrisiv trag.
Sveta Majka Terezija albanskog je porijekla, a rođena je u Makedoniji, u Skoplju, kao Agnes Gondža Bogadžio 26. kolovoza 1910. Kad joj je bilo samo devet godina, poginuo je njezin otac Nikola, a obitelj se tad suočila s velikim novčanim poteškoćama. Kako bi uzdržavala obitelj, majka Drana otvorila je tkaonicu i trgovinu tkaninama, a svoju djecu Agnes i njenu braću odgajala je strogo, ali u velikoj ljubavi i kršćanskome duhu. Agnes je kao djevojčica redovito odlazila u crkvu i pjevala u crkvenom zboru, a kad joj je bilo dvanaest godina poželjela je postati časnom sestrom.
U dobi od osamnaest godina napustila je dom i domovinu te se zaputila u Irsku gdje je pod imenom Sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije, poslana je u Indiju, u Kalkutu gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete, a godine 1944. postaje ravnateljicom škole ‘Svete Marije’.
Prvih dvadeset godina svog redovničkog života provela je poučavajući djevojke te istovremeno izgrađujući snažnu duhovnost koja se oslanjala na ljubav i molitvu prema susestrama i učenicama. Gospodin ju je kroz to vrijeme unutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njena izvanredna i neobična pustolovina. Majku Tereziju najviše je zabrinjavala ravnodušnost ljudi prema siromasima, koji su u velikom broju stradavali u bijednim naseljima i na ulicama grada.
Za vrijeme jednog putovanja vlakom, 1946., čula je jasnije nego ikada Isusov glas koji ju je pozivao neka sve napusti kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija je prihvatila taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život, nazvala je ‘danom odluke’. Trebalo je vremena kako bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948. godine postala slobodnom slijediti svoj poziv i ući u svijet siromaha. Obukla je sari – bijelu haljinu s plavim crtama kakvu nose Indijke i u svom novom habitu zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu , privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. Dana 21. prosinca 1948. prvi put se zaputila u siromašne četvrti: posjećivale je obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za starca koji je lutao posve izgubljen ulicom, a ženu na samrti koja je danima ležala na ulici i kojoj nitko nije pritekao u pomoć, odnijela je u obližnju bolnicu. Kalkuta je bila puna ljudi koji su umirali na takav način.
Terezija je shvatila kako mora nešto poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje da se smjesti se u jednom napuštenom hinduskom hramu, utočištu prosjaka. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu ‘Kuću umirućih’. Siromašne četvrti sa siromasima kojima je bila potrebna nada, s napuštenom djecom potrebitom ljubavi i umirućima, postat će misionarskim tlom Majke Terezije i žena koje su joj se odlučile pridružiti u načinu življenja, a zajedno će utemeljiti kongregaciju Misionarki ljubavi. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije.
Kasnije su otvorene brojne kuće u različitim dijelovima svijeta u kojima su zaklon pronašli najsiromašniji. Osamdesetih godina 20. stoljeća, Majka Terezija otvorila je misijske kuće i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha, Majka Terezija je ovoj prvoj kongregaciji pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre i oce misionare ljubavi te skupine laičkih suradnika. Njezini napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slike ove sitne i pogrbljene žene, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevene u bijeli sari obišle su cijeli svijet pobuđujući divljenje mnogih: Majka Terezija tješi umiruće, povija rane teško bolesnih ljudi, Majka Terezija grli napuštenu djecu.
To divljenje pretočilo se i u značajna priznanja poput indijske nagrade Padmashri koju je primila 1962. te Nobelove nagrade za mir koja joj je uručena 1979.
Posljednjih godina svoga života unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila je voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih. Majka Terezija preminula je u Kalkuti, 5. rujna 1997. Godine. Oplakivao ju je čitav svijet prateći njezin polagani odlazak, a indijska država organizirala joj je pogreb s državnim počastima.
Pokopana je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Majku Tereziju blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a svetom papa Franjo, u Rimu 4. rujna 2016. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
