Foto: privatni arhiv Srebrenke Šeravić, www.matica.hr

Županijski sud u Zagrebu u četvrtak je objavio potpunu reviziju presude kojom je na smrt bio osuđen Filip Lukas, intelektualac i dugogodišnji predsjednik Matice Hrvatske.

Taj Zahtjev za rehabilitacijom Lukasa i poništenjem presude podnijela je početkom godine Udruga U ime obitelji.

> UiO i Matica hrvatska zadovoljni revizijom presude Filipu Lukasu: ‘Doprinos razotkrivanju zloporabe sudstva u komunističkoj Jugoslaviji’

“Raduje me pravda i brzina Županijskog suda u Zagrebu kod revizije postupka vrhunskog intelektualca Filipa Lukasa, a naročito kad je riječ o notornim komunističkim smrtnim presudama za verbalni delikt. Potrebno je i na ovaj način spremati u ladice istine djelovanje i način funkcioniranja komunističkog režima. Na taj način pokazujemo i kakvo društvo želimo. Bez totalitarnih obilježja u svim segmentima!”, rekao je za Narod.hr odvjetnik Krešimir Planinić, član UO U ime obitelji, nakon objave potpune revizije presude.

> Odvjetnik Planinić o prof. Lukasu: “Želimo prokazati način funkcioniranja komunističkog totalitarnog sustava u kojem su stradali mnogobrojni Hrvati”

Odgovarajući na pitanje je li zahtjev za revizijom presude prof. Lukasu pokušaj rehabilitacije NDH, odvjetnik Planinić prilikom podnošenja prvog zahtjeva za reviziju komunističke presude na smrt streljanjem odgovorio je:

“Ako želite pokazati komunističke zločine u primjeru muke pojedinog čovjeka i njegove obitelji, odmah slijede novinski napisi takve vrste. U ime obitelji je protiv bilo kojeg totalitarizma, ma kako god se on zvao i bio njemu na čelu Tito ili Pavelić.”

> RTL, Index, Jutarnji, Telegram, Slobodna Dalmacija – ustraju u jugoslavensko-komunističkoj propagandi o prof. Filipu Lukasu

Tko je bio Filip Lukas?

Filip Lukas hrvatski je geograf, povjesničar i teolog rođen u Kaštel Starom 29. travnja 1871. Studirao je bogosloviju u Zadru, a povijest i zemljopis u Grazu i Beču. Nakon stjecanja diplome 1906. bio je profesor Nautičke škole u Dubrovniku, gimnazije u Sušaku, Trgovačke akademije u Zagrebu. Od 1919. do 1945. predavao je ekonomsku geografiju na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (Ekonomski fakultet) a u tri je navrata bio dekan.

Kao profesor Ekonomske visoke škole u Zagrebu 1920. ušao je u upravu Matice hrvatske, a 1928. postaje predsjednik, što je uz kratki prekid ostao do emigriranja 1945. godine.

U tridesetim godinama slovio je kao jedan od vodećih intelektualaca bliskih frankovačkim krugovima, za vrijeme NDH distancirao se u nekim aspektima od ustaške politike.

Bio je stup hrvatskog otpora monarhističkoj Jugoslaviji nakon brutalne likvidacije dr. Milana Šufflaya 1931. godine.

Na mjesto predsjednika Matice hrvatske Lukas je stupio mjesec dana prije atentata na Radića i drugove u beogradskoj Skupštini. Riječ je o vremenu kada je beogradski režim odlučio u potpunosti uništiti hrvatsku nacionalnu svijest i kad je više nego ikada do tada bila ugrožena sama opstojnost hrvatskog naroda. Da bi se obezglavilo jedan narod najprije je potrebno dezorijentirati ili kupiti njegove političke predstavnike, a kako im to kod Radića nije uspjelo, uslijedila je njegova fizička likvidacija. Druga prepreka režima bili su intelektualci hrvatskog predznaka, koji su hrvatskom narodu otkrivali pravi sadržaj hrvatstva, produbljivali njegovu nacionalnu svijest, te hrvatskoj državnopravnoj misli davali suvremene oblike i sadržaje. Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca takvoga kova u to je vrijeme bio dr. Milan Šufflay, čiji su tekstovi bili trn u oku beogradske čaršije. Budući da je Šufflay bio intelektualac u pravome smislu te riječi, to ga se nije dalo kupiti položajima i sinekurama. Režim ga se je stoga riješio na isti način kao i Stjepana Radića: brutalnom likvidacijom. No, time nije bio slomljen otpor hrvatske inteligencije, a zasluge za to snosi upravo prof. Lukas, koji je poslije ubojstva dr. Šufflaya preuzeo vodstvo među hrvatskom inteligencijom koja je pružala otpor protuhrvatskoj politici Beograda. Blaž Jurišić svjedoči da Matica hrvatska za vrijeme predsjednikovanja Filipa Lukasa s niti jedne skupštine nije poslala brzojav ili čestitku kralju Aleksandru, što je tada bio običaj. Mirno, dostojanstveno i nepokolebljivo Lukas je rukovodio radom Matice hrvatske, i tako svjedočio da je Hrvatska još uvijek tu, da živi i da stvara, navodi Davor Dijanović na HKV-u.

Svojim otporom beogradskoj politici uništavanja Hrvatske, Lukas je osvjetlao ne samo svoj obraz, nego i obraz ove najstarije hrvatske književne institucije; obraz hrvatske inteligencije.

Iako je Lukas beskompromisno stajao na hrvatskim državotvornim pozicijama, za vrijeme njegova predsjednikovanja Maticom hrvatskom, u upravnom su odboru sjedili ne samo hrvatski nacionalisti poput dr. Mile Budaka, nego i komunistički intelektualci kao što su August Cesarec i Miroslav Krleža (sve dok ovi, po naputku Partije, nisu napustili MH).

Lukas je svoj otpor beogradskoj politici zatiranja hrvatske narodne samobitnosti prije svega temeljio na naglašavanju toga da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. S obzirom na to da je narodna kultura prema Lukasu glavni dokaz protiv narodnoga jedinstva Srba i Hrvata, on je morao obraditi filozofski, sociološki, etnološki, povijesni, kulturni i geopolitički aspekt kulture i naroda općenito, a hrvatskog naroda i kulture napose. Temeljne karakteristike hrvatskog naroda tako su prema Lukasu sljedeće: a) Hrvati nisu nikada bili osvajači, makar su pokazali kroz cijelu svoju povijest borbenost kao „prvi vojnici na svijetu”, b) Druga je njihova značajka etika i religioznost, c) Treće, osjećaj za pravdu, pravo, težnja i borba za slobodu, d) Četvrto: osjećajnost, koja često svraća poglede s prave stvarnosti i vodi do velikih iluzija i nada u pomanjakanju realizma.

Ove je karakteristike Lukas ustanovio komparirajući hrvatsku i srbijansku kulturu i mentalitet. Zaključak je bio nedvosmislen: hrvatstvo i srpstvo se međusobno isključuju zbog razlike u mentalitetu, koja proizlazi od razlike kulture i povijesti, stoga jugoslavenska država nužno mora biti instrument nametanja kulturne hegemonije, bilo Hrvata nad Srbima (što Hrvatima nije bio cilj), bilo Srba nad Hrvatima (što se je u praksi manifestiralo kao balkanizacija i primitivizacija hrvatske kulture i hrvatskog naroda općenito).

Zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture

U svojim člancima i studijama Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture, koji je bio ugrožen stvaranjem jugoslavenske države, u kojoj je kulturna agresivnost barbarogenijskog mentaliteta ugrožavala hrvatski zapadnoeuropski identitet. Prema Lukasovu mišljenju, Hrvate uz Zapad i Rim nije vezala državna snage Italije, jer je tada nije ni bilo, nego ih je uz Zapad povezala kulturna i vjerska ideja, koju su dobivali preko Romana. Upravo je ta veza bila zaslužnom da su Hrvati mogli prije svakoga drugog slavenskog naroda organizirati svoju državu. Kulturna nadmoć ranijeg romanskoga etničkog supstrata pružila je Hrvatima sredstva za uređenje države i za pravnu organizaciju.

Uz Pilara je Lukas nesumnjivo bio jedan od prvih kreatora geopolitičke misli u Hrvata, kao i jedan od najistaknutijih geografa svoga vremena u Hrvatskoj, a bio je i jedini geograf toga vremena koji je opetovano rabio pojam geopolitika.

Lukasov nacionalizam – suprotno bajkama koje je kasnije o njemu pripovijedao jugoslavenski režim – bio je izrazito demokratske orijentacije. U predgovoru svoje knjige „Hrvatski narod i hrvatska državna misao” (1944.) Lukas je tako istaknuo:”… mene u izticanju hrvatske individualnosti, i u posljednjem redu u težnji za slobodom i nezavisnosti, nije vodila mržnja spram Srba – jer sam se uviek veselio svakom napretku Srbije i ostvarenju njezinih opravdanih težnja, očekujući jednako, da će i s njihove strane biti uzvraćeno Hrvatima za ono, što su Hrvati u prošlosti učinili za Srbe – već me je vodila samo ljubav za rođeni hrvatski narod“. S obzirom na to da je Lukas bio sljedbenik pravaške ideje, njegovo shvaćanje hrvatskog nacionalizma nije moglo niti biti drugačije, ističe Dijanović.

Iz Zagreba je Lukas uspio pobjeći u svibnju 1945. prije nego što su partizani ušli u Zagreb.

Filipa Lukasa osuđuju u studenome 1945., a Vrhovni sud potvrđuje presudu sa smrtnom kaznom u prosincu iste godine, jer je „izdao narodnu borbu“, „vršio akciju i propagandu u korist okupatora“ itd.

Valja reći da je Filip Lukas bio isključivo intelektualac kojega svi zapisi predstavljaju kao znanstvenika, sveučilišnog profesora, geografa, povjesničara, geopolitičara i teologa, autora brojnih znanstvenih radova i predsjednika Matice hrvatske od 1928.—1945. godine.

Kada je komunistička vlast obrazlagala svoju osudu o širenju nacionalne i vjerske nesnošljivosti, zamjerala mu je što u svojim knjigama govori o razlikama između Hrvata i Srba, te jugoslavensku naciju smatra fikcijom i „nastoji Hrvate obratiti od zajednice s ostalim slavenskim narodima“. Rekli bi danas da je s takvim stavom bio vizionar, a ne zločinac.

Nakon bijega iz Zagreba živi u Klagenfurtu (1945.–1949.), a zatim u Rimu, u kojem je i preminuo 26. veljače 1958.

Napisao je više od 170 znanstvenih radova i 12 knjiga iz geografije i povijesti. Uredio je (zajedno s Nikolom Peršićem) Minervin Svjetski atlas, a u Zemljopisu Hrvatske (I–II, 1942.; urednik Z. Dugački), napisao je prilog Zemljopisni i geopolitički položaj Hrvatske.

Istaknuo je važnost geopolitike kao zasebnoga područja znanosti. Njegova studija Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu objavljena je u knjizi Povijest Bosne i Hercegovine (1942). Bio je glavni urednik enciklopedijskoga priručnika Naša domovina (I–II, 1943.), te suradnik i član uredništva Hrvatske enciklopedije. U emigraciji je surađivao u časopisu Hrvatska Revija (1951.–1958).

Izvor: narod.hr/www.enciklopedija.hr/hkv.hr