Koliko je ideološko sljepilo čak i povijesna ignorancija ekstremno lijeve stranke Možemo, koja na zahtjev Svjetskog židovskog kongresa, Documente, povjesničara Ive Goldsteina i Hrvoja Klasića, želi izbrisati sa zagrebačkih ulica četiri imena čije nositelje smatraju suradnicima ustaškog režima, pokazuje i činjenica da je među njima i zagrebački industrijalac Vladimir Arko. Riječ je o nekadašnjem vlasniku tvornice žestokih alkoholnih pića Arko, kasnije Badela i tvornice emajliranog posuđa, poslije nazvane Gorica.
Naime, jedini krimen koji ova navedena skupina navodi Arku je prodaja proizvoda ustaškom režimu. Zanemaruje se činjenica da Arko prije Drugog svjetskog rata nije bio hrvatski nacionalist, da je pripadao Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon uvođenja šestosiječanjskog režima 1929., Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci. Poslije je postao HSS-ovac.
Arko je bio i jedan od osnivača Zagrebačke burze, predsjednik Zagrebačke industrijske komore te društveno angažiran poduzetnik.
>Umjesto da se bavi smećem, Tomašević traži ‘ustaše’ po Zagrebu
Uz to, Arko je osim što je bio kolekcionar umjetničkih djela, bio je i socijalno osjetljiv, pa je tako dao u Heinzelovoj ulici sagraditi blok prekrasnih zgrada za činovnike koji su radili u njegovim poduzećima.
Neva Šibl, supruga Ivana Šibla, partizanskog generala, poslije disidenta, ispričala je kako je Arko pomogao njezinom šogoru partizanu i njezinoj sestri, koju su kaže, ustaše maltretirale.
”Pomogao im je tadašnji HSS-ovac i vlasnik tvornice alkoholnih pića Vladimir Arko, koji im je dao na korištenje svoju kuću u Remetama”, kazala je u intervjuu za Express 24Sata.
Arko je preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima 6. lipnja 1945. Naime, nakon ulaska partizana u Zagreb i preuzimanja vlasti, optužen je za suradnju s ‘okupatorom’. Prema nekim izvorima, u trenutku uhićenja u svojoj je tvornici ispio cijankalij tako da se njegova smrt službeno vodi kao samoubojstvo.
Njegov jedini ‘krimen’ je što je svoje proizvode prodavao njemačkoj, talijanskoj i hrvatskoj vojsci.
>Hasanbegović: Mojoj majci je Tito likvidirao oca i uzeo imovinu, a trg kraj kojeg živi nosi njegovo ime
Poznate njemačke kompanije kao ‘pogonsko gorivo’ nacističkog režima, postoje i danas
Uz to je važno napomenuti da su primjerice velike njemačke kompanije koje su bile ‘pogonsko gorivo’ nacističkog Hitlerovog režima preživjele nakon Drugog svjetskog rata. Njihove proizvode i danas kupuju milijuni ljudi diljem svijeta.
Spomenimo samo Bayer, Hugo Boss, Volkswagen, Siemens, Krupp… Mnogi od njih u tvornicama su koristili robovski rad zarobljenih Židova. No, za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata vlast nije preuzeo komunistički Titov režim.
Uz političke neprijatelje koji su mahom likvidirani ili im se gubi svaki trag, Tito se obračunavao i s klasnim neprijateljima.
>Nevjerojatna priča o nekoć najbogatijoj zagrebačkoj obitelji Pongratz
Među njima je bio i Arko.
Blok Badel u fokusu zagrebačke vlasti na čelu s Možemo
Zanimljivo je kako aktualna zagrebačka vlast na čelu s Možemo, upravo tzv. blok Badel, nekadašnji ogromni industrijski kompleks obitelji Arko, želi prenamijeniti i revitalizirati u stambeno-poslovni blok.
Naime, na tom mjestu Vladimir Arko imao je tvornicu žestokih pića Arko, koja je nakon nacionalizacije nakon rata preimenovana u Badel, po partizanskom heroju Marijanu Badelu. U tom je bloku Arko imao i tvornicu emajliranog posuđa, poslije poznatu kao ‘Gorica’.
>Dokument OZNA-e mijenja povijest: ‘Pobiti svećenike, seljake, trgovce, bogataše …’
”Izgradnja rezidencije i tvornice Vladimira Arka u Zagrebu”
U nastavku vam donosimo citat iz teksta Marine Bagarić, ”Izgradnja rezidencije i tvornice Vladimira Arka u Zagrebu (1918.-1938.)” // Zbornik 3. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti / Žmegač, Andrej (ur.). Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2013. str. 215-220.
”Zagrebački veletrgovac vinom Mijo Arko na samom je početku Prvoga svjetskoga rata odlučio nove pogone svoje tvrtke smjestiti upravo u istočnome dijelu Zagreba. Arko je kupio jednokatnicu u Vlaškoj 116, koju je preuredio za svoju poslovnicu i stan, a iza kuće izgradio je 1917. malu zgradu tvornice konjaka.
Vladimir Arko, njegov sin, otkupio je susjedne parcele i na njima između 1918. i 1921. izgradio nove tvorničke zgrade “za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava”. Istodobno je poduzeo dogradnju i preuređenje poslovno-stambene kuće u Vlaškoj 116.
>Tko su ljudi koje Grad Zagreb planira maknuti iz imena ulica na inicijativu Documente?
Oba ta pothvata Vladimir Arko povjerio je arhitektu Ignjatu Fischeru, koji je pokazao svoju projektantsku svestranost i sposobnost prilagođavanja specifičnoj mikrolokaciji. U projektima tvorničkih zgrada Fischer spregnutu armiranobetonsku nosivu strukturu spaja s maksimalno rastvorenom, ostakljenom fasadnom opnom, a detalje oblikuje u duhu secesijske epohe. Obiteljsku rezidenciju uređuje, međutim, kao raskošnu neohistoricističku palaču, koja je udomila i Arkovu kolekciju umjetnina. Između kuće i Međašnoga (Kvaternikova) trga uređen je perivoj.
Uspješno poslovanje i stalno uvođenje novih vrsta proizvoda tijekom 1920-ih zahtijevali su podizanje novih tvorničkih pogona u zadanom bloku – tvornicu etera, tvornicu željeznih bačava, tvornicu limenih bačava i skladište lima, te niz manjih pomoćnih objekata. Za te je zgrade strogo utilitarne namjene Arko angažirao solidne graditelje i građevna poduzetništva. Projektiranje reprezentativnih dijelova kompleksa (novo proširenje i uređenje svoje obiteljske kuće i novi glavni ulaz u tvornicu) ponovno je povjerio Fischeru.
Tako su se u izrazitom kontrastu našli heterogeni građevni sklop tvornice i otmjenost rezidencije visoke zagrebačke međuratne bourgeoisie”.
>UiO i Matica hrvatska izborili su reviziju presude Filipu Lukasu, čiju ulicu u Zagrebu Tomašević želi preimenovati
Socijalno stanovanje u Heinzelovoj
O zgradama za činovnike koje i danas, iako zapuštene i uništene suvremenim, stihijskim intervencijama, plijene svojom ljepotom, donosimo vam dio teksta s poznatog bloga Nepoznati Zagreb u kojem se citira knjiga Darje Radović Mahečić “Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba”.
“Tvornica žeste Arko” (danas “Badel 1862″ sa sjedištem u Vlaškoj ulici) osnovana je nakon prvog svjetskog rata i ubrzo se pokazala potreba za izgradnjom stanova za činovnike i radnike. 1920. su napravljeni planovi za niz kuća između prometne Heinzelove ulice i tihe Makančeve gdje je i podignuto 11 samostojećih jednokatnih višestambenih obiteljskih kuća s okućnicom. Stilski, radi se o varijaciji osnovnog tipa kockaste kuće, a variranjem detalja kao što su trijemovi, lođe i balkoni postignuta je njihova različitost, dok se zajedničkim oblikom razdjelnih vijenaca, krovova, nadstrešnica te zajedničke zagasito crvene boje postigla prepoznatljivost naselja kao cjeline. Naselje uz pojedinačna dvorišta uz svaku kuću posjeduje i zajedničko socijalno dvorište”
Kuća Arko na Gornjem Gradu
Bračni par Vladimir i Pipa Arko iz Vlaške ulice preselili su se na Gornji Grad gdje su u Basaričekovoj ulici izgradili obiteljsku rezidenciju.
”Kuća Arko, poluugrađena jednokatnica s djelomično stambenim potkrovljem građena je 1938-40. kao obiteljska rezidencija za investitora dr. Vladimir i Pipa Arko prema projektu arhitekta Alfreda Albinija. Koncem 1970.-ih izvedena je adaptacija za rezidenciju kolekcionara Ante Topića Mimare”, stoji u opisu na Galeriji nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba.
Danas je u njoj sjedište Hrvatskog društva pisaca, no i dalje su u njoj sačuvani elementi iz predratnog doba kada je izgrađena s nizom izvanrednih umjetničkih detalja.
Obitelj je kupila i frankopanski dvorac u Severinu na Kupi koji im je nakon Drugog svjetskog rata također oduzet.
Tekst se nastavlja ispod oglasa