Turbofolk – slučajnost, Tijanićev ‘specijalni rat’ Srbije ili nešto treće

Foto: Snimka zaslona

Ova je vrsta glazbe odavno izašla iz okvira onoga što smo nazivali “narodnjacima” i postala je nekakva bolesna mješavina, narodnjačke, srbijanske, disco, dance, grčko-tursko-arapsko-romske glazbe i to u onom najgorem smislu.

Osim toga, izjava bivšeg predsjednika RT Srbije Aleksandra Tijanića o političkim aspektima turbofolka kao dio specijalnog rata infiltracije „srbijanske kulture u regionu“ u najmanju je ruku – za razmisliti. Po mogućnosti, i djelovati.

Nedavno ubojstvo mladića u Splitu (22) ispred „narodnjačkog kluba“ u urbanom dijelu grada koji se zove Mertojak i sastavljen je od velikih nebodera s prekrasnim pogledom na brački kanal i otok Brač, ponovno je potaknulo u javnosti polemike o ovoj izuzetno negativnoj pojavi na hrvatskom ne-kulturnom i ne-civilizacijskom obzorju.

Više desetina ljudi već je ubijeno u sukobima u turbofolk klubovima, brojne pucnjave, obračuni i krv u potocima nisu rijetkost. Uz ubojstva iz vatrenog oružja, obračuni noževima, nasilje, droga, sirove strasti, prostakluk i svaka vrsta vulgarnosti vrlo su česta pojava vezana uz turbofolk glazbu.

Policija i turbofolk – zašto ne djelovati kao na nogometnim stadionima?

Stoga osobito čude slabe reakcije vlasti i policije koje ne poduzimaju nikakve preventivne ili zaštitne mjere za ovakva mjesta kakva na primjer poduzimaju za nogometne stadione. Usprkos tome što na nogometnim stadionima nitko nije ubijen ili ranjen tamo se provode kod nadziranih osoba višegodišnje zabrane, nadzorne kamere, vrlo detaljni pregledi, pretresi i privođenja, medijska djelovanja i promidžba protiv sportskog nasilja i slično.

Što sprječava državu da na sličan način djeluje prema ovim opasnim i bizarnim mjestima gdje je nasilje gotovo svakodnevnica, a kriminalnih pojava ima u izobilju više nego na nogometnim stadionima?

> Pobuna protiv ‘cajki’ u Splitu

Postoji li ijedna zabrana, nadzor ili bilo koji oblik prevencije bilo kojoj osobi u turbofolk klubove?

Postoje li obilježeni pojedinci C kategorije (kao u nogometu) koji imaju bilo koji oblik uskraćivanja pristupa tim klubovima? Postoje li ljudi kojima je oduzeto oružje u tim klubovima? Provodi li se sustavni nadzor i pretresi vezan u javne tajne o drogama koje kolaju po tim klubovima?

Odgovor je: ne.

> Tko je Mario Mažić, koji je tražio da se zabrani pjesma ‘Lijepa li si’?

Pitamo se stoga: slučajno ili namjerno? Pogoduje li se zapravo i u jednom i u drugom slučaju (nogomet i narodnjački klubovi) moćnicima koji vode te klubove i vrte veliki novac? Pa što je jednim moćnicima nepoželjno potiče na preventivno i zakonodavno djelovanje države, a drugima se zažmiri na jedno, dva ili koliko god treba očiju?

Rambo Amadeus – imenovao turbofolk

Turbofolk je ustvari hibrid nekoliko glazbenih stilova. Baza turbofolka su disco ritmovi. Disco ritmovi su preuzeti iz razdoblja 80-ih godina 20. stoljeća kad je disco glazbeni pravac bio popularan. Ritam se u turbofolku ostvaruje bubnjevima. To mogu biti klasični disco bubnjevi, ali se često upotrebljavaju i neke afričke udaraljke. Melodija turbofolka mješavina je arapskih, romskih i srpskih narodnih melodija. U turbofolku je gotovo neizbježno korištenje narodnih instrumenata: harmonike, limenih puhačkih glazbala i flaute. Tu također dolaze i disco elektroničke modifikacije instrumenata. 

Vokal u pjesmama nositelj je glavne melodije, a riječi koje prate tu vrstu glazbe ne mogu se čak ni nazvati banalnima, nego više nego vulgarnima, prostačkim i odvratnim.

Izraz “turbofolk” smislio je Crnogorac Antonije Pušić, mnogima poznatiji kao Rambo Amadeus.

On navodi sljedeće: “Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba, to je miljenica masa, pobuđivanje najnižih strasti kod ljudi. Ja nisam izmislio turbofolk. Ja sam mu dao ime. Uz turbofolk vezane su sljedeće stvari: meso na ražnju, pornografija, niske šovinističke strasti, kriminalci, silikoni, droga, terenci s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadioni, modni kreatori, politički marketing“ i, meni najdraža usporedba – “turbofolk je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni.”

Turbo folk – programirani srbijanski izvoz u „region“

Prije nekoliko godina novinari iz jedne hrvatske tv kuće pitali su ljude po beogradskim ulicama što misle o turbofolku. Jedan mladi čovjek kulturnog izgleda rekao je: “To je užas, to je strašno, to nas vuče prema dnu. Nemojte dozvoliti da se i kod vas to proširi.”

A “dobronamjerni” Aleksandar Tijanić, bivši direktor RTV Srbije i perjanica Slobodana Miloševića rekao je pak ovo:

Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite“.

On nadalje kaže kako je to bio dio specijalnog rata kojim se nastojala otupiti javnost i pokoriti medijski prostor okolnih zemalja „regiona“.

Ovdje je zanimljivo istaknuti da je prva ikona turbofolka, ne slučajno, postala supruga srbijanskog fašističkog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, sina visokog oficira JNA, udbinog egzekutora i ubojice hrvatskih domoljuba i boraca protiv komunizma, kriminalca i mafijaša, ratnog zločinca iz istočne Slavonije i više nego deklariranog četnika.

Sam Arkan i danas ima status ikone u Srbiji i naravno – njegova turbofolk supruga.

Htjeli ne htjeli priznati, turbofolk bolje nego išta drugo „duhovno“ ujedinjuje i povezuje bivše jugoslavenske prostore i stvara nevidljivu, ali vrlo opasnu, poveznicu država i naroda s prostora te propale države.

Na efikasnosti u provedbi te ideje turbofolku mogu zavidjeti i Vesna Pusić, Ivo Josipović i Stipe Mesić.

Osim velike zarade i profita koja uvijek stoji iza svega, ovakvi i drugi projekti sportske, glazbene ili političke prirode nisu nimalo beznačajni ili slučajni, a najmanje vode pomirenju i miru među „zaveđenim narodima“.

Dapače, to je tempirana „Tijanićeva bomba“ koja može biti i upravljiva, i kontrolirana, a može ponekad i eksplodirati kada determinirani kaos to nalaže.

Ignoriranje nije rješenje

Upravo je nevjerojatno da netko izvođače ovakve, da ne kažem glazbe, smatra umjetnicima. I to estradnim umjetnicima. Izgleda da svatko tko u ovim zemljama uzme mikrofon u ruke automatski postaje umjetnik jer moćnici i mediji tako žele. Još kada se tamo pojave poznati nogometaši, glumci, jetseteri ili drugi „umjetnici“ – što ćeš bolje i što ćeš više.

Jedna od vrhunskih zvijezda na tom nebu je i izvjesna Seka Aleksić koja za sebe kaže da je “umetnica”. Njena umjetnost zvuči doslovno ovako: “pitat ću te kad još jednom popiješ na eks – da li si za seks” ili „skočit ću sa sedmog sprata – rodila mi žena, a ja nisam tata“ ili „jedva čekam da mi žena krepa da se lola svastike dočepa“.

Sve to pjevaju “umetnici“. Problem nastaje onda kada oni izlaze iz zabrana u kojima im je mjesto i nastoje se infiltrirati među narod, a narod kao narod, povodljiv i uz pomoć medija i novca koji se tu vrti to – prihvaća.

Zabrane za Marka Perkovića Thompsona

S druge strane imamo nevjerojatan apsurd.

Dok se Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatskom glazbeniku i hrvatskom branitelju, zabranjuje održavanje koncerata u Hrvatskoj, traje nesmiljena kampanja da mu se zabrani i nastupanje u inozemstvu, pjevači turbofolka koji su otvoreno poticali na velikosrpsku agresiju protiv Hrvatske, slobodno nastupaju diljem Lijepe naše uz potporu svoje države na razne načine.

Hoće li hrvatska država i nadležne institucije smoći snage za reakciju i otvoriti vrata hrvatskim građanima, mladima i djeci, za iskorak u svijetlu budućnost. Civiliziranu, kulturnu i pozitivnu. Bez dima i kafanskog ugođaja, vulgarnog prostakluka i financijskog i poltičkog interesa moćnika.

Prvi je na redu za potez Milan Bandić, gradonačelnik grada kojemu je nekada na čistoći i civilizacijskom nivou zavidio i Beč, pa su ga od tamo prozvali „beli Zagreb grad“, što su purgeri rado prihvatili.

Takvog ga još uvijek pamte, nažalost, samo rijetki stogodišnji – Zagrepčani.

Stoljetna jugoslavenska „kuhinja primitivizma“ razdire ga ovih dana i na njegovim rubnim dijelovima, otkuda je krenula i ova više nego potrebna pobuna protiv turbofolka.

> Poraz cajki u Splitu: U dvorani više hostesa nego posjetitelja

Split je pokazao da može ignorirati šund, sada je vrijeme da to pokaže i Zaprešić. Potpišite peticiju protiv festivala.

Mate Barun: Projekt Domovina Zaprešić podržava inicijativu za preseljenje Rujanfesta

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr