24. kolovoza 1954. predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower potpisao akt o stavljanju izvan zakona američke Komunističke partije.
Eisenhower je svoj mandat predsjednika započeo 1952. u skladu s imidžom gorljivog antikomunista, stvorenog u izbornoj kampanji.
Dwight David Eisenhower (Denison, 14. listopada 1890. – Washington, DC, 28. ožujka 1969.), američki general, političar i predsjednik.
U Drugom svjetskom ratu bio je pomoćnik načelnika Generalštaba, a u lipnju 1942. imenovan je zapovjednikom američkih snaga u Europi. Rukovodio je invazijom saveznika na sjevernu Afriku, iskrcavanjem na Siciliju, invazijom Apeninskog poluotoka te invazijom na Normandiju, kao i operacijama na zapadu do sloma Trećeg Reicha. Od kraja 1950. bio je zapovjednik snaga Sjeverno-atlantskog pakta (NATO), a 1952. i 1956. izabran je za predsjednika SAD-a. Napisao je memoare “Rat za oslobođenje Europe” i “Od invazije do pobjede”.
Gorljivi antikomunist i ratni heroj Eisenhower na čelu SAD-a
Eisenhower je svoj mandat predsjednika započeo 1952. u skladu s imageom gorljivog antikomunista, stvorenog u izbornoj kampanji. Za državnog sekretara je imenovao Johna Fostera Dullesa, jastreba i tvorca doktrine prema kojoj SAD imale dužnost svim sredstvima zaustaviti širenje komunizma po svijetu.
Međutim, iako je Eisenhower deklarativno podržavao ovu radikalnu retoriku, u praksi je, prije svega motiviran svojim ratnim iskustvima, bio nesklon potezima koji bi mogli eskalirati u otvoreni oružani sukob. Godine 1953. je, koristeći smrt Staljina, isposlovao primirje kojim je završen korejski rat.
Umjesto obaranja i suprotstavljanja komunizmu putem oružane sile, Eisenhower je preferirao diplomaciju, kao i tajne operacije CIA-e. Tako su SAD, po uzoru na NATO, stvorile Bagdadski pakt, SEATO, ANZUS a u okviru tog sistema je kraće vrijeme bila i Titova Jugoslavija kao članica novog Balkanskog pakta.
Preferiranje diplomacije i CIA-e
Politika korištenja CIA-e je također imala uspjeha – 1953. je pučem u njenoj organizaciji srušen iranski nacionalistički premijer Mossadeq i instaliran pro-američki raspoloženi šah Mohammad Reza Pahlavi. Godinu dana kasnije u Gvatemali je CIA uspješno srušila ljevičarski režim predsjednika Arbenza.
Iste je godine nakon poraza Francuza u bitci kod Dien Bien Phua američka diplomacija spriječila da Vijetnam postane nezavisna država pod dominacijom Ho Chi Minha. Umjesto toga je država podijeljena, a južni dio, poznat kao Republika Vijetnam, postao je vjerni američki saveznik.
Eisenhower se nije toliko zanimao za unutrašnju politiku, iako se na početku mandata diskretno suprotstavio senatoru McCarthyju i iz sjene orkestrirao kraj njegove političke karijere, držeći ga opasnošću za američku demokraciju i ugled u svijetu.
Godine 1954. Eisenhower je, inspiriran autoputevima koje je vidio u Njemačkoj, uspio ishoditi zakone kojima je u SAD za nekoliko godina sagrađen prvi sveobuhvatni sistem autocesta.
Drugi put predsjednik 1956. godine
U jesen 1956. godine, dok se Eisenhower oporavljao od srčanog udara i po drugi put natjecao za predsjednika, jedna za drugom su izbile sueska kriza te antikomunistička pobuna u Mađarskoj. Eisenhower je u oba slučaja nastojao smiriti tenzije – Britance i Francuze je ekonomskim pritiskom natjerao da se povuku iz Sueza, a mađarskim pobunjenicima odbio pružiti pomoć nakon sovjetske prijetnje nuklearnom odmazdom.
Iste je godine Eisenhower na izborima za predsjednika ponovno potukao Stevensona s impresivnom većinom glasova. Njegov drugi mandat je bio obilježen nastojanjima da se smiri hladni rat, ili barem stvore mehanizmi kojima bi se trajno spriječila njegova eskalacija u otvoreni oružani sukob. Sa SSSR-om su vođeni pregovori o razoružanju, a sovjetski vođa Nikita Hruščov je na Eisenhowerov poziv 1959. godine posjetio SAD. Uzvratni Eisenhowerov posjet Moskvi je, međutim, otkazan zbog afere sa špijunskim avionom U-2.
Prije nego što je Eisenhower postao predsjednik, donesene su odredbe Ustava kojim je jednoj osobi dozvoljeno vršiti samo dva predsjednička mandata. Zato je Eisenhower 1960. godine bio prisiljen pripremati se za odlazak iz Bijele kuće, odnosno na izborima podržati svog potpredsjednika Nixona.
Nakon što je za predsjednika izabran Kennedy, Eisenhower se povlači početkom 1961. posljednji put iz Bijele kuće obratio naciji, pri čemu je ostala zapamćeni i danas aktualna njegova tvrdnja kako SAD-u prijeti vojno-industrijski kompleks, što možete vidjeti ovdje:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
