Srpska propagandna mašinerija uzima sve više maha, kao i revizionizam genocidnih radnji srbijanskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih. Uvijek je u pitanje negiranje zločina genocida, kako nad Židovima u Srbiji, tako i u Srebrenici 1995. godine.
Naravno, progoni i ubijanja Židova u Srbiji ne bi bila toliko brzi i učinkoviti da nacisti nisu imali pomoć tisuća srpskih kvislinga, ali i građana koji su prokazivali Židove nacističkim vlastima i Dragi Jovanoviću, glavnom policajcu i upravitelju Beograda.
Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su veoma efikasno pristupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja” u Srbiji, a zbog vrhunske suradnje Nedića, Ljotića i brojnih kvislinga u Srbiji.
Bilo je to i brže i dosljednije nego u drugim okupiranim državama istočne Europe, pa nego i u NDH.
U Jugoslaviji se tajilo da je Srbija prva u Europi napravila genocid nad Židovima
Taj dio holokausta nad Židovima u kojem je aktivno sudjelovala Srbija uvijek je nekako sramežljivo i usput spominjan jer je snažna srpska i jugoslavenska propaganda stalno u prvi plan isticala zločine nad Židovima u NDH.
U Srbiji su zločine nad Židovima uvijek nastojali sakriti.
Pa su tako i logor Sajmište u kojem je ubijeno tisuće Židova iz Srbije, redovito bio pripisivan logorima NDH.
Zbog toga veliki dio građana Srbije i danas ne zna da sramotni rasni zakoni nisu bili samo u Pavelićevoj NDH nego i u Nedićevoj Srbiji, koji je još 1942. godine napisao telegram Hitleru pohvalivši se kako je Srbija prva ‘Judenfrei’ država u Europi, navodi Jakov Sedlar. O toj moralnom slomu Srbje Sedlar je snimio dokumentarni film. Dokumentarac opširno i detaljno prikazuje stradanja Židova u Srbiji, na čemu su mu u Izraelu bili vrlo zahvalni, jer je taj dio holokausta puno manje poznat međunarodnoj zajednici nego onaj na teritoriju NDH.
“I u Hrvatskoj je stradalo puno Židova, međutim o tome se sve zna, dok se o holokaustu u Srbiji nije govorilo i u Izraelu su mi zahvalili što sam obradio jedan dio holokausta o kojem do tada nije bilo riječi. Postojali su samo pojedinačni podaci, ali nitko to prije mene nije objedinio u jedan film”, otkrio je Sedlar.
Dokumentarni film Jakova Sedlara: Holokaust u Srbiji
Glavni grad Beograd bio je pun logora za Židove i Rome
Središte stradanja Židova na prostoru Srbije bio je grad Beograd, u kojem ih je i bilo najviše. Već 16. travnja 1941. uvedena je obveza prijavljivanja Židova radi progona, kao i obaveza prinudnog rada za Židove, počela je pljačka židovske imovine i dr.
Upravitelj glavnog grada Beograda, Dragi Jovanović je listu od 17.800 Židova u samo nekoliko prvih dana okupacije stavio na stol Heinricha Dankelmanna, vojnog namjesnika u okupiranoj Srbiji.
To je bio moralni slom Srbije i nikad se neće moći „oprati“!
Već u krajem kolovoza 1942., točnije na današnji dan, general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei” (‘slobodan od Židova’ – nacistički izraz za područje očišćeno od Židova), te pohvalio Srbe i Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju.
Nacistička Srbija je Židove zatvarala u sljedeće koncentracijske logore:
- Koncentracijski logor Banjica (Beograd)
- Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem,dovođeni Židovi iz Beograda i Srbije)
- Topovske šupe (Beograd)
- Milišićeva ciglana (Beograd)
- Veliki Bečkerek (Zrenjanin)
- Crveni krst (Niš) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
- Dulag, (Šabac)
- Svilara (Pančevo)
- Paraćin (Paraćin)
Dušegupka – gušenje Židova plinom u kamionu koji je vozio ulicama Beograda
“Konačno rješenje” židovskog pitanja provedeno je na Sajmištu dolaskom plinske komore-kombija iz Njemačke, poznatije pod imenom dušegupka. U Beograd je poslan jedan od takvih prvih kombija u Europi. Već u ožujku i svibnju 1942. svako jutro, osim nedjeljom i blagdanom, kombi je nakrcan židovskom djecom, ženama i starcima kojima je bilo rečeno da ih premještaju. Prividno ljubazni, a može se naći i informacija kako su djeci pri ukrcaju čak davali slatkiše, baš poput Ratka Mladića koji je isto postupao prema bošnjačkoj djeci u Srebrenici.
Znate li za strašno ubijanje Židova iz Srbije u pokretnoj plinskoj komori?
Sveukupno, neki procjenjuju da je čak 80.000 ljudi ubijeno u koncentracijskim logorima diljem Nedićeve Srbije od 1941. do 1944. godine.
Strijeljanje Židova u Srbiji – Jajinci (južni dio Beograda prema Avali)
Photo: fah
Srpska propagandna mašinerija koja se po uspjehu može mjeriti s onom nacističkom uzima sve više maha, kao i revizionizam genocidnih radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih. Revizionizam kojim se od Srba pokušava napraviti isključivo žrtve, traži pozornost i iskrenu objavu.
Srbija tek treba doživjeti katarzu koju je Hrvatska i većina država Europe odavno prošla.
Dok su druge zemlje, pa tako i Hrvatska, prihvatile da su režimi i pojedinci činili zločine i ne pokušavaju ih revidirati, činjenica je da srpski političari i velki dio naroda još uvijek živi u lažima, mitovima i legendama.
Što je rekao o Srbima i njihovoj propagandi, lažima i podmetanjima ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
