Joseph Ratzinger, papa emeritus Benedikt XVI., danas slavi svoj 90. rođendan. Kako se doznaje iz Vatikana, Benedikt će malu proslavu, kojoj će nazočiti uzak krug najbližih mu ljudi, poput tri godine starijeg brata Georga, odgoditi za Uskrsni ponedjeljak, iz obzira prema činjenici da je danas Uskrs. „Njegovo je viđenje vlastite službe apsolutno daleko od stavljanja samoga sebe na prvo mjesto; u središte svega stavlja služenje istini, Istini koja je, za one koji žive u vjeri i u Crkvi, utjelovljena u Isusu Kristu. Božanska istina, Logos koji nas prosvjetljava kako bismo imali viđenje svijeta, života, pravoga puta za postizanje spasenja“, rekao je o Benediktu Federico Lombardi.
I kardinal Josip Bozanić u svojoj je današnoj homiliji podsjetio kako je na današnji dan prije 90 godina rođen papa u miru Benedikt XVI. Kazao je kako mu je u ime vjernika Zagrebačke nadbiskupije čestitao rođendan. Za nedavnog susreta, kada ga je pohodio u Vatikanu, Benedikt XVI. mu je rekao kako mu je u živom sjećanju ostao njegov pastirski pohod Hrvatskoj, a na poseban način veličanstveni susret s mladima na Trgu bana Josipa Jelačića i ona duga šutnja tijekom klanjanja pred Presvetim, koju je kardinal nazvao „najprodornijom šutnjom vjerničkoga naroda u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Nikada nećemo doznati koliko se važnih odluka donijelo tih trenutaka”.
Joseph Ratzinger je kao vrlo mladi teolog 1952. godine postao profesor u Freisingu, kasnije i u Bonn, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu . Kao teolog sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu, bio član Međunarodne teološke komisije. Imenovan je münchenskim nadbiskupom 1977., a kardinalom 1978. Kao nasljednik Franje Šepera na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere u Rimu djeluje od 1981. pa sve do smrti Ivana Pavla II., čiji je bio najbliži suradnik, 2005. godine, kada je i sam izabran za papu.
Kao papa je objavio enciklike: Deus caritas est (Bog je ljubav, 2005.), Spe salvi (U nadi spašeni, 2007.) i Caritas in veritate (Ljubav u istini, 2009.), a njegova glavna djela su Uvod u kršćanstvo (1968.), Bog Isusa Krista (1976.), Crkva, ekumena i politika: novi prinosi ekleziologiji (1987.), Pozvani u zajedništvo: razumjeti Crkvu danas (1991.), Sol zemlje (1996.), Moj život: autobiografija (1998.), Vjera – istina – tolerancija: kršćanstvo i svjetske religije (2003.) te trodijelna studija Isus iz Nazareta (2007.-2012.).
Odrekavši se 2013. službe, kao umirovljeni rimski papa povukao se u samostan Majke Crkve u Vatikanu. Jedan je od najznačajnijih suvremenih katoličkih teologa, raspravlja gotovo o svim teološkim disciplinama, od dogmatskih pitanja o Bogu, Kristu, Mariji, objavi, preko sakramenata i liturgije do eklezioloških problema o Crkvi i njezinoj ulozi i mjestu u modernom svijetu te ekumenizma.
Njegovo nasljeđe kao pape još se uvijek ne može sagledati u punini. Iako je preko medija vrlo često napadan, gledajući iz kršćanske perspektive, lako je zaključiti da je njegov doprinos kršćanstvu, u svojoj višedimenzionalnosti i slojevitosti, nemjerljiv – ukorijenjenost u tradiciju omogućila mu je upravljanje Crkvom na tragu njegovih velikih prethodnika, a otvorenost novome učinila je upravo njega, kojega su mnogi poimali zastarjelim, prvim Svetim ocem koji je u više od tisuću godina svojevoljno odstupio od Petrove stolice, prepustivši je nekome drugom. Također je zaslužan za početak reforme Vatikanske kurije, kao i za obračun s onima koji su zatajivali pedofilske skandale u Crkvi.
Potkraj prošle godine objavljena je knjiga-intervju s Benediktom XVI., autora Petera Seewalda, naslovljena Posljednji razgovori. U njoj papa emeritus otvoreno govori o širokom rasponu tema, a ovdje donosimo samo neke navode iz Seewaldove knjige.
O zavisti, ljubomori, karijerizmu i spletkama u Vatikanu: Moram izričito reći da svega toga, doduše, ima, ali to ipak nije cijeli Vatikan. Ima doista tako mnogo dobrih ljudi koji rade s punom predanošću, od jutra do večeri. Poznajem tako mnogo dobrih pa stoga moram reći: dobro, i to se mora prihvatiti. U jednomu organizmu s nekoliko tisuća ljudi nemoguće je da svi budu samo dobri.
To se mora priznati sa svom žalošću koja je s time povezana, ali se ne smije previdjeti ni ovo drugo. Dirnut sam time kako ovdje susrećem mnogo ljudi koji su u dubini duše stvarno tu za Boga i za Crkvu i hoće učiniti nešto za ljude. Koliko sam tu susreo doista dobrih, čistih ljudi! To je za mene nešto što preteže nad onim lošim te stoga kažem: takav je svijet! To znamo polazeći od Gospodina! Loše su ribe također u mreži.
O gay-lobiju u Vatikanu: Doista mi je naznačena jedna takva skupina i nju smo u međuvremenu razriješili. To je upravo bilo sadržano u izvješću tročlane komisije koja je otkrila jednu skupinu, malu, četiri, pet ljudi možda, koje smo razriješili. Je li se opet nešto uobličilo, ne znam. U svakom slučaju, nije tako da bi vrvjelo takvim stvarima.
O uzrečici kako dragi Bog svakoga papu pomalo ispravlja u njegovu nasljedniku; u čemu Benedikta ispravlja papa Franjo: (smijeh) Izravnim obraćanjem ljudima. To je, mislim, vrlo važno. To je i papa promišljanja. Kada čitam apostolsko pismo Evangelii gaudium ili intervjue, vidim da je misaon čovjek, netko tko se duhovno suočava s pitanjima vremena. Ali istodobno i netko tko se vrlo izravno obraća ljudima budući da je navikao uvijek biti među ljudima. To da ne stanuje u Apostolskoj palači, nego u Santa Marti dolazi odatle što uvijek hoće biti okružen ljudima. Rekao bih da se to može postići i gore (u Apostolskoj palači), ali pokazuje nov naglasak. Možda ja doista nisam bio dovoljno među ljudima. I onda, rekao bih, tu je i hrabrost kojom dotiče probleme i traži rješenja.
O budućnosti kršćanstva: Više nismo istovjetni s modernom kulturom; da kršćanska oblikovna osnova više nije presudna, to je očito. Danas živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi koja se prema kršćanstvu sve više pokazuje netolerantnom. Utoliko zapadno društvo, Europa svakako, više jednostavno neće biti kršćansko društvo. Tim više će se vjernici morati truditi da i dalje oblikuju i nose svijest o vrednotama i o životu. Važna će biti odlučna vjera pojedinačnih zajednica i mjesnih Crkava. Odgovornost postaje veća.
O pojavi sumnje: Naravno da se u čovjeku uvijek iznova javlja pitanje: “Je li to doista utemeljeno?” Ali ja imam i tako mnoga konkretna iskustva vjere, iskustva o Božjoj prisutnosti te sam naoružan za takve trenutke i oni me ne mogu zgaziti.
