Kada je Vlada Zorana Milanovića od 1. siječnja 2014. uvela PDV od 5 %, na dnevni tisak, uz obrazloženje da će ga na taj način “približiti publici”, niti jedne od dnevnih novina nisu smanjile cijenu niti za jednu lipu.
Razlozi za takav postupak bili su posve drugačiji, od javno proklamiranih. Radilo se o pridobivanju dnevnih novina za svoj svjetonazorsko politički koncept, anacionalne hrvatske ljevice, koji se putem medija namjeravao nametnuti većini naroda.
Kada se u tome nije uspjelo, štoviše na izborima je izgubljen Pantovčak, kao i Banski dvori, prionulo se sustavnom i organiziranom napadu na novu vlast.
Dio te strategije bilo je i financiranje tzv. neprofitnih medija, koji su također, nakon poraza Kukuriku koalicije pridonjeli slici potpunog medijskog jednoumlja. A kao što je poznato, jedan od preduvjeta demokracije je uravnoteženo medijsko izvješćivanje, koje respektira postojeće stanje političkih odnosa u društvu.
Spomenuti preduvjet nije ispunjen i to se nije dogodilo slučajno.
Masovne likvidacije novinara nakon dolaska komunista na vlast
Josip Grbelja u svojoj knjizi „Uništeni naraštaj“ navodi sljedeće podatke: Nakon završetka 2. svjetskog rata, 1945. godine, od 330 tadašnjih hrvatskih novinara, 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 101 novinar dobio je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju 38 je ubijeno, a samo 22 dobila su pravo pisanja.
Grbelja u svojoj knjizi tvrdi da zbirno – u svim zemljama koje su imale kolaboracionističku vlast – nije likvidirano toliko novinara koliko su ih u Hrvatskoj likvidirali komunisti.
Nakon što su se pobrinuli za “neprijatelje naroda”, vlasti su kroz godine diktature strogo nadzirale novinstvo putem vladajuće Partije i tajne političke policije.
Razumjevajući važnost medija krajem sedamdesetih pod budnim okom SKJ organizira se takozvani neovisni omladinski tisak, što je laž koja je opstala do danas, kao i kadrovi koji su se tada pomno odabrali.
Odgoj novih kadrova putem omladinskog tiska
Jedan od najvažnijih takvih časopisa bio je “Polet”. Iako su se prikazivali kao demokratska alternativa tadašnjem totalitarnom sustavu, radilo se o sustavnoj indoktrinaciji u formativnim godinama.
Organizirana je “Poletova” novinarska škola, seminar Političke škole Saveza socijalističke omladine Hrvatske u Fažani, novinarska škola GK SSOH Zagreb, savjetovanje za mlade novinare u Kumrovcu radi obrazovanja mladih koji se bave novinarstvom, poboljšanjem kvalitete, profesionalnog pristupa temama i odgovarajućeg kadrovskog ekipiranja omladinskih glasila.
Tu je školu prošao i Ninoslav Pavić urednik “Poleta” i donedavni vlasnik EPH, koji se nalazi u predstečajnoj nagodbi s dugom od 448 milijuna kuna. Mnoga danas poznata imena hrvatskog novinarstva također su odškolovana u tom duhu; Denis Kuljiš, Zoran Simić, Dejan Jović, nedavno preminuli Srećko Jurdana, i mnogi drugi danas aktivni novinari.
Riječka tiskana inačica Saveza socijalističke omladine, zvala se “Val”, gdje je karijeru započeo Goran Ogrlić sigurno jedan od najutjecajnijih novinara, koji je nakon dugogodišnjeg uređivanja Večernjeg lista, sada urednik Jutarnjeg lista.
Jelena Lovrić u obračunu s neovisnom Hrvatskom 1991., a danas i s predsjednicom Kitarović
Iako je uporno tvrdila kako nikada nije zazivala intervenciju JNA u Hrvatskoj, Miroslav Lazanski joj u odgovoru koji je “Jutarnji list” odbio objaviti, ali ga je tiskala “Politika” 26. studenoga 2010. u 22 sata, pod naslovom; “Kako sam se „otuđio”, iznosi istinu o Jeleni Lovrić i njenim stavovima.
Iz teksta citiram najvažnije dijelove;
“Dakle, sadašnju zvijezdu „Jutarnjeg lista” Jelenu Lovrić posljednji put sam vidio u svibnju 1991. u prostorijama lista „Danas” u Zagrebu.”…” Popismo, dakle, tada u svibnju 1991. vjerovatno našu posljednju zajedničku kavu i na rastanku Jelena me ozbiljno zaskoči: „Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi”…” Između redova prozivao sam JNA da izvrši svoju ustavnu dužnost, odnosno da izvrši puč…” “Nijednom riječju nije mi zamjerila na tekstovima, nije se ogradila od njih, intenzivno se družila sa svim partijskim šefovima u Jugoslaviji, mogla je da me na vrijeme upozori da sam na krivom putu, da me spasi mojih zabluda. Ali ne, Jeca je šutjela i čekala šta će da učini JNA. I bila sa mnom uvek ljubazna. Čak i posle mog intervjua sa generalom Kadijevićem nije na kolegiju rekla niti riječ zamjerke.” Lazanski u jednoj od poslijednih rečenica Jelenu Lovrić naziva; “Vlasnica apsolutnog monopola istine.”
Zar se nakon svega napisanog itko može čuditi notornoj laži koju je Jelena Lovrić napisala u Jutarnjem listu: „Na Pantovčaku, tvrdi naš izvor, Petrov je dobio na uvid snimku grupe svojih stranačkih kolega, kako u gluho doba noći, oko ponoći, ulaze u Banske dvore, na tajni razgovor s tadašnjim premijerom Milanovićem.“
Most nezavisnih lista demantirao je da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pokazivala šefu te stranke Boži Petrovu snimke Mostovih članova kako ulaze na sastanak u Banske dvore.
S demantijem se javio i Ured predsjednice. U priopćenju se, između ostalog, navodi da je tvrdnja o prikazivanju snimki na Pantovčaku ‘neprovjerena i lažna’ te da je riječ o ‘apsolutnim i opasnim neistinama’.
Jedini zaključak koji se nameće jest kako je cilj objave ove neistine bio obezvrijediti i dovesti u pitanje besprijekorno proveden postupak konzultacija Predsjednice Republike s čelnicima parlamentarnih stranaka.”
Dokle god na Hrvatskoj medijskoj sceni ključnu ulogu budu imali novinari, koji bez imalo problema, javno poput Viktora Ivančića u intervju “Novom listu”, izjave: “Hrvatsku nisam sanjao, niti me budnog usrećuje”, jasno je kako svekolika duhovna i moralna obnova hrvatskog društva neće biti moguća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
