Kad se netko predstavlja, bilo pojedincu ili širem auditoriju, uvijek nastoji prikazati se u najboljem svijetlu. Tad, a što je i logično, iznosi ono najbolje izbjegavajući sve ono što bi mu moglo pokvariti imidž. Uvjeren sam da se slažete kako se jedino budalast čovjek može predstavljati svojim negativnostima. Rijeka kao Europska prijestolnica kulture 2020. nakon dugih i opsežnih priprema predstavila se domaćoj i međunarodnoj javnosti „kulturno-umjetničkim“ programom. Kako je Rijeka luka koja je uvijek prihvaćala razne utjecaje sa svih strana svijeta odabir imena „Luka različitosti” za titulu Europske prijestolnice kulture nije loš odabir, no, jesu li odabrane reprezentativne različitosti? Vjerujem kako je ovo predstavljanje zgranulo sve iskrene domoljube, a naročito poznavatelje hrvatske kulturne baštine. Pripremljeni program koji se prenosio u svijet ne samo da je Hrvatsku prikazao onakvom kakva nije, već je i osramotio hrvatski narod.
Te dvije, tri ure nekulture započele su predstavljanjem u Riječkom HNK pri kojem je jedan od voditelja bio transvestit kao da je to nešto potpuno uobičajeno u Hrvatskoj. Prava je istina da se to do tog trena nikada prije nije dogodilo. Kada tome pridodamo i baletane koji su plesali u haljinama stvarno se moramo upitati u kojem su nas to svijetlu prikazivali. Jesu li se to dodvoravali svim nakaradnostima generiranim globalizacijom čiji je jedan od ciljeva smanjenje nataliteta radi lakšeg upravljanja svijetom od strane skupine moćnika? Ako je to bilo predstavljanje ne samo Rijeke već i Hrvatske, a što u biti i jeste, pitam se tko je odobrio tu cjelokupnu sramotu? Pored čitavog niza različitosti koje su naša realnost i ponos prikazani smo upravo onakvima kakvi nismo.
„Opera industriale“ čiji autori su riječki glazbenici Josip Maršić i Zoran Medved izvedena u Luci pod ravnanjem Frana Đurovića bila je vrhunac (ne)kulture te večeri. Slušatelji su mogli steći dojam kako skupina neandertalaca komunicira krikovima i lupetanjem ili kako se radi o krikovima skupine duševnih bolesnika. Gledatelji su pak mogli pomisliti kako su radnici slaboumni ili pak jauču zbog tegoba s probavom. I nebo nad Rijekom se rasplakalo pa je tako uz svjetlosne efekte sve izgledalo kao da ste se našli u dnevnom boravku neke ludnice. Autori ove nakaradne opere, a poneki i među čitateljima ovog aktualnog komentara, reći će kako sam nazadan i ne razumijem konceptualnu umjetnost. Rijeka je oduvijek bila vrlo važan lučki i industrijski grad. Njezini vrhunski inženjeri i vrijedni, časni i pošteni radnici stvarali su brodove kakvi su se mogli izgraditi samo u par svjetskih brodogradilišta pa je stoga sramotno prikazati ih na ovaj način. Takav koncept osim što vrijeđa te časne i vrijedne ljude potpuno je promašen jer nema konceptualne povezanosti s kulturom.
Nije li čudno što Rijeka kao grad iz kojeg je potekao Ivan pl. Zajc, autor opere „Nikola Šubić Zrinski“, nije na ovom slavlju cijelom svijetu pokazala to remek-djelo koje predstavlja našu kulturnu baštinu i hrvatski nacionalni identitet. Ako svaki relevantni pjevački zbor u dalekom Japanu uči i s ponosom izvodi završnu ariju iz te opere nije li tragično što ju neki, a u ovako važnim i svečanim trenutcima, zaboravljaju. Činjenica kako su u gradu bile instalirane zastave ex Jugoslavije, kao navodno povijesni detalj, činjenica kako je opera završila okupljanjem svih sudionika uz frenetičnu pjesmu “Bella Ciao” jasno govori o izvoru konceptualnosti. Ako uzmemo u obzir još i ideju Nemanje Cvijanovića o postavljanju ogromne petokrake na poznati riječki neboder (djelo talijanskog arhitekta Umberta Nordija 1891 –1971.) onda je ta konceptualnost u potpunosti ogoljena. Pitam se hoće li ju postavljati pod okriljem noći kao što su postavljane i ćirilične ploče u Vukovaru ili kako su se poslužili markom pri hitnom uklanjanju „povijesnih zastava“.
Samo budalama i lažnim antifašistima nije jasno zašto je ova petokraka izazvala sveopći revolt. Ona ne samo da je simbol tamnice naroda koju je provodio totalitarni komunistički režim već u sebi ocrtava i stoljetni velikosrpski teror nad Hrvatima i drugim narodima te propale komunističke države. Takva instalacija uz spomenute konceptualnosti podsjeća me na donošenje zakona nazvanog „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili vrlo vruće packe od mnogih članica Europske unije. Treba li nam to ponovno jer smo se oglušili o provođenje Rezolucije EU 1481/2006. pa je tako donesena nova Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (od 19. rujna 2019.) o kojoj nitko gotovo i ne govori. Nije li možda to naglašeno isticanje komunističkih simbola nekakva nova poruka Europi (a i nama) poput one pri donošenju zakona „Lex Perković“.
I na kraju ne mogu a ne sjetiti se povijesnog trenutka kada ban Nikola Frankopan IV. (»de Frangepanibus«) 1430. najsvečanije odjeven ponosno jašući ulazi u Rim okružen s oko 700-800 vitezova i pješaka kako bi mu papa Martin iskazao čast dodjeljujući mu novi grb, to jest na štitu dva zlatna lava koji lome dva kruha. Usput rečeno stanovnici Vječnog grada dočekali su ga s oduševljenjem, a papa Martin ga je primio vrlo svečano. Što mislite bi li možda i prikaz ovakvog događanja bio reprezentativniji od ove nesretne „Opere industriale“.
Bude li i daljnji kulturno-umjetnički program po viđenom konceptu i sadržaju gadno ćemo se osramotiti. Prekrasni i ponosni hrvatski grad Rijeka može i mora bolje.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
