Hrvatska nogometna reprezentacija prvu je utakmicu na svjetskim prvenstvima odigrala u ljeto 1998. godine, točnije 14. lipnja, Vatreni, predvođeni Miroslavom Ćirom Blaževićem, pobijedili su Jamajku 3:1, prvi gol za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima nije zabio Davor Šuker, najbolji hrvatski strijelac svih vremena, već Mario Stanić.
Stanić je inače u vrijeme velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i mnogi drugi, morao napustiti svoj dom, morao je otići kako bi pred pomahnitalim teroristima spasio živu glavu, međutim, sve mu se vratilo, nekoliko godina kasnije postao je jedan od najvećih oslonaca brončane hrvatske reprezentacije.
Kako vrijeme brzo leti, Mario Stanić danas puni 48 godina, rodio se u Sarajevu, a postao je hrvatska nogometna legenda, koja o svom podrijetlu kaže.
”Ja sam hercegovački Sarajlija. To uvijek kažem za sebe. Mene je Sarajevo odgojilo u neku ruku, Sarajevo mi je dalo pečat.”
U vrijeme velikosrpske agresije morao je bijegom iz Sarajeva spašavati glavu?
”Cipele, hlače, majica, dvoje gaće i putovnica. To sam imao na sebi i sa sobom kada sam bježao iz Sarajeva. I imao sreće da se spasim. Mnogi nisu uspjeli”, kazao je Mario Stanić jednom prilikom u razgovoru za Večernji list.
Stanić je početkom devedesetih, točnije 1993. godine, igrao u moćnoj Croatiji, tvorio strašan tandem s Igorom Cvitanovićem i Goranom Vlaovićem (Vlaović je zabio prvi gol za Hrvatsku na velikim natjecanjima, na Euru 1996. Turskoj), nakon 11 godina Croatia je osvojila naslov i ponovno Ćiro trebao doći da bi s njim najveći trofej stigao na Maksimir. Prije te 1993. Dinamo je titulu osvojio slavne 1982.
Stanić je igrao za Benficu, svjetski jaku Parmu i Chelsea pod Joseom Mourinhom.
”Onako ‘na van’ možda djeluje bahato i arogantno, ali to je samo Mourinhov gard, lažna slika. Uvijek je tu za igrače. Nije morao, ali kad sam odlazio iz Chelseaja svojim se ugledom u klubu založio da dobijem sav novac koji mi pripada.”
Svjetsko prvenstvo u Francuskoj nezaboravna je epizoda hrvatskog nogometa, bronca 1998. prvih Vatrenih i danas je nešto na što su Hrvati ljubomorno ponosni. Kad je zabio za Vatrene, prvi hrvatski gol na svjetskim prvenstvima, Stanić je zapravo bio u ”sedmom nebu.”
”Nisam u tom trenutku pojma imao ni tko sam, ni gdje sam, niti je l’ taj gol prvi, drugi, zadnji… Bio sam u deliriju! Štimac je pogodio prečku, lopta se odbila. Sama mi je došla. Ako je Maradona imao Božju ruku, onda je ovo bila nekakva Božja sila…”
Nešto ranije, koju godinu prije toga, izbjeglica, a nakon toga treći na svijetu. Pravda postoji i u ovom životu…
”Ma sve je to prekrasno, nezaboravna vremena, ali meni ostaje gorčina zbog poraza od Francuske u polufinalu. Mi igrači najveći smo krivci za to. Nismo bili dovoljno psihički spremni za tu utakmicu. A u finalu bismo vjerojatno pobijedili onakav Brazil i postali svjetski prvaci!”, poručio je Stanić, prenosi portal 24 sata.
Nakon što je Hrvatska u skupini prošla u osmini finala pobijedili smo Rumunjsku…Naime, Rumunji su obojili kosu i doista su poslije poraza izgledali smiješno. Nakon pobjede protiv Jamajke kosu je u plavo obojao i Stanić.
”A to je zbog Slavena Bilića. Okladili smo se. Kaže Bilić ‘U četvrtfinalu ćemo na Nijemce’, ja tvrdim ‘Ma kakvi, idemo na Engleze’. Pobijedili smo Njemačku, ali sam ja izgubio okladu i… Morao obojiti kosu. Pa sam na kraju izgledao kao Rumunj.”
Danas je Stanić savjetnik predsjednika Hajdukove Uprave za sportsku politiku.
Kako je tadašnji komentator HRT-a, Božo Sušec, nakon gola Jamajci kazao u direktnom prijenosu: ”E, moj Staniću, možeš igrati beka, možeš u vezi, možeš naprijed. Uvijek je dobar, uvijek je sjajan!”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
