Blanka Vlašić: Bog me voli kad sam zadnja i kad sam prva i to je luka mira u kojoj sam bacila svoje sidro

“Bog je uvijek na prvom mjestu jer sam svjesna da je sve ovo što imam upravo Božji dar i uvijek me to čvrsto drži objema nogama na zemlji. Ne želim svojatati uspjehe i oslanjati se na svoje snage. Prepuštajući uže Gospodinu, osjećam slobodu jer me vodi Onaj koji zna što je za mene najbolje. Sada mi je život puno lakši, ispunjeniji, potpuniji kad sam našla svoje ishodište i kad sam spoznala svoj pravi identitet, jer sam prije svega Božje dijete pa onda kći, sestra, sportašica”, istaknula je za tportal Blanka Vlašić, jedna od najboljih hrvatskih sportašica posljednjeg desetljeća vrativši se sa Svjetskog atletskog prvenstva iz Pekinga sa srebrnom medaljom koja ju je ponovno vratila u sami vrh svjetske altletike.

Intenzivniji odnos s Bogom Blanka je doživjela kad je bila ozlijeđena.

“Tada stvari nisu izgledale kao da ću se vratiti na svoj kolosijek kad je riječ o sportskim uspjesima, jer noga me jako boljela. Mislim da svi ljudi koji su prošli slične situacije, teška razdoblja, shvatili koliko su to milosni trenutci jer Bog nas na taj način privlači i upoznaje sa Sobom. Čovjek je uvijek u potrazi za smislom te ga najčešće pronađe upravo u trenucima kad je ogoljen u svojoj boli i kad očajnički treba spoznaju da je ljubljeno i željeno biće bez obzira na životne okolnosti u kojima se nalazi. Teško je zadovoljiti apetite svijeta koji eksponencijalno rastu i rade od nas prazne ljušture koje su zaboravile da je ono najvrednije što posjedujemo zapravo besplatan dar. Bog me voli kad sam zadnja i kad sam prva i to je luka mira u kojoj sam bacila svoje sidro”, objasnila je sportašica.

U Bibliji, kaže, svakodnevno može pronaći inspiraciju i mir. Njezino prvo hodočašće bilo je u Lourd, a drugo Padreu Piju pa joj je on drag i poseban svetac.

“Čitajući životopise svetaca učim jer su svi inspirativni na svoj način. Često se molim Mariji, a omiljena molitva mi je krunica”, otkrila je. No nije htjela otkriti postoji li još netko poseban u njezinu srcu, tko joj primjerice odgovara po svemu.

“To sam stavila u Božje ruke. Ne upoznajemo ljude koji nam odmah odgovaraju po svemu. To su zablude. Mi postajemo jedan drugome takvi s vremenom. Ljudi se spajaju zbog zajedničkih interesa, zanimljivosti, kad među njima nešto zaiskri. Tek u bračnom suživotu, koji je pun tektonskih poremećaja, zapravo postajemo jedan za drugoga savršeni par. Ali treba vremena i strpljenja za drugu osobu. Brak je žrtva gdje moraš biti spreman voljeti nesebično, bezuvjetno, a to je ono što nije nimalo lako. Obično volimo tražeći nešto zauzvrat, makar i na podsvjesnoj razini. Prava je ljubav ona koja ne traži ništa svoje, a sve daje za drugog. Jedino nas takav stav može istinski ispuniti. Na to smo svi pozvani”, tvrdi Blanka.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.