Jedna od najboljih hrvatskih sportašica 21. stoljeća Blanka Vlašić mnogo puta svjedočila je svoju vjeru, zbog čega je nekoliko puta bila izložena napadima.
No, odlučila je ipak još jednom progovoriti o vjeri.
“Život mi se iz korijena promijenio jer sam se ja promijenila”, pojašnjava u razgovoru za 24sata.
“Počela sam pozornije slušati glas savjesti, što je u svakom od nas Božji glas. On je tih, blag i često ga ne možemo čuti od buke svijeta. Zato sam utišala vanjske glasove da bih slijedila Onoga koji govori srcu. Što više produbljujem taj odnos, shvaćam na koliko puno stvari još moram raditi”, dodaje.
“Danas su ljudi orijentirani na površno, na izgled, na to što netko odijeva, što vozi, s kim i gdje se pojavljuje… I ja sam bila dio tog svijeta, no iako sam u očima promatrača sa strane imala sve: uspjeh, popularnost, materijalnu sigurnost, sve što se smatra potrebnim da bi u današnjem svijetu čovjek bio sretan, taj me svijet i život nikad nisu potpuno zadovoljavali i ispunjavali. Danas sam sretnija i ispunjenija, iako ne bez poteškoća. Ničija stvarnost nije bezbrižna, ali kad imate mir u srcu, svaka situacija se okreće na dobro”, otkriva Blanka.
Progovorila je i o napadima koje doživljava zbog svjedočenja svoje vjere.
“Danas nije lako biti katolik. Crkva je neprestano progonjena. Osjetila sam da se neki ljudi odmiču od mene, ali zato mi je Crkva širom otvorila vrata. Upoznala sam ljude pred kojima mogu biti ono što jesam, a ne ono što predstavljam u javnosti. U tom smislu živim slobodu bez maski i glume u svojoj novoj proširenoj obitelji. Ne zamaram se mišljenjima ljudi. Odgovaram jedino Bogu”, jasna je Blanka.
Još jednom je podsjetila kako se dogodilo njezino obraćenje.
“Nakon godina uspješne karijere dogodila mi se najveća noćna mora jednog sportaša: ozljeda. Bila sam izgubljena, izbačena iz načina života na koji sam navikla i koji sam jedino poznavala. Shvatila sam da ne znam tko sam ako ne skačem i ne treniram. U tome mraku napokon sam počela postavljati prava pitanja. Kad je čovjek u iskrenoj potrazi za smislom, Bog ne ostaje nijem. Nažalost, najbolje čujemo kad nas pritisne križ, srca nam omekšaju i spremni smo primiti Drugoga kad prestanemo biti puni sebe. Jedini ispravan stav pred Bogom jest poniznost. Sport je medij u kojem se sportaši uzdižu kao neka božanstva, što godi našem egu. Tek kad mi je ego ostao bez ‘hrane’, shvatila sam njegovu ispraznost. Ozljeda je za mene bila najveći blagoslov”, opisuje.
“Prije bi me pogađalo što drugi misle i pišu, ali danas mi to ništa ne znači. Ako je Krist bio progonjen, ponosna sam što sam progonjena u njegovo Ime. Svjedočim za Istinu i zato nemam razloga za strah”, zaključila je.
