Nogometni se svijet oprašta od g Ćire Blaževića, koji je preminuo 8. veljače nakon duge i teške bolesti. Mnogi su se pitali kad će se oglasiti Zvonimir Boban, a on je to učinio dugačkim tekstom za oproštaj za Sportske novosti.
Prenosimo dijelove:
“Miroslav Ćiro Blažević – ŠEF, moj Trener, naš Trener – Trener svih trenera koji će, siguran sam, i od gore rješavati naše sudbine i naš HR nogomet, vinuo se Gospodinu nakon jednog velikog života. Odletio je u sjaju svog talenta, u ljubavi njegova naroda i u poštovanju njegovih igrača.
Ne znam je li je i kako je posloženo nebo, znam samo da će Ćiro i gore biti Gazda, a šta bi drugo bio? Kako bi njegov sin Miro, koji ga je s rukom u ruci ispratio nebesima, znao reći: “… a znaš kakav je Tata!” Sjećam se kad sam to i prvi put čuo, 86. u Splitu, memorijalni turnir Marjan, Šef nas je stavio u sobu zajedno – svog sina i svog sutrašnjeg, nedozrelog kapetana.
> Ćiro: Nikad se nije dogodilo da izađemo na igralište prije nego što zamolimo Boga da nam pomogne
Toliko toga smo proživjeli zajedno Bijeli Šal i ja da bi i knjiga bila premala, kamoli jedna stranica novina koje je, kao i ja, toliko volio. Šesnaest sam godina igrao kao nogometni profesionalac, od toga mi je 15 bio trener, a ja 13 njegov kapetan. Kako god, vjerujem da će mu biti drago ako se spomenem nekih naših dogodovština koje, s obzirom na današnju sterilnost i banalnost u odnosima trener – igrač, djeluju kao burni renesansni roman pun krvavog i pravog života. Pokušat ću ih razdijeliti u vrijeme koje nas je, eto, opet razdvojilo.
Lijepo je i teško pisati o Ćiri. Lijepo, iz milijun razloga, teško – jer sve se čini malo i nebitno, baš banalno i prosto, nedovoljno za njega i za nas. Pa da ne zalutam u nebitne formulacije i pametovanje, a takvih će o Ćiri biti i previše, ja ću ga opisati doživljenim – kroz ono što smo bili, što jesmo i, ako je tako, po onom što ćemo valjda biti.
(…)
Kao da je ono vrijeme tu i sada, kao da se trag ni najmanje istrošio nije. I sve je isto svima, sve je jasno svima – On je Šef, mi smo njegovi Sinovi! Neupitno i zauvijek.
(…)
Zastave
Zadnjih godina viđao sam ga po centru Zagreba, djelovao mi je tužno…, nekako izgubljeno. Kao da traži onog sebe kojeg je nemoguće naći. I svaki zagrljaj bio bi prepun nekadašnjeg sjaja, pun zvijezda koje su popadale. Uz obično: “Kako si, sine moj najdraži?” “Dobro, kako ste Vi, Šefe”, i brzi rastanak. On u svoj besciljni krug, ja u neki drugi, možda u konačnici isti.
> Ćiro se u zadnjoj objavi na Facebooku osvrnuo na pitanje najboljeg nogometaša u povijesti
Živjeli smo jedan do drugoga, Gajeva 7 i 9, tako se pogodilo. Zadnji sam ga put vidio na našem stadionu. Zagrljaj je trajao dulje – da pokažemo ljudima kako je to između nas, a i zbog mog Trenera koji je bio već slabiji i prazniji nego ikad. Ako se negdje trebalo vidjeti po zadnji put, nek’ je bilo tamo – tamo u plavom. Na ovome svijetu, tamo nam se skoro sve i dogodilo, meni i mom voljenom Miroslavu Ćiri Blaževiću, bosanskom Hrvatu iz Travnika.
(…)
Nema više papira, sve je skučeno danas, pa Vas moram pozdraviti. Samo jedna mala molba za kraj ili doviđenja, neka Vam ne bude teško:
Dragi moj Ćiro, dragi naš Šefe, Vaš mladi, nadobudni kapetan nije više mlad…, a ni nadobudan. Život ga je, kao i sve druge, navodno normalne, naučio pameti i okoričio – ugasio lažni sjaj. Neću Vam, nekako si umišljam, stići loš. Pa ako zatrebate boljeg i zrelijeg kapetana, predlažem se – uvijek Vas je lijepo imati za Šefa.
I molim Vas lijepo: naredite Uzvišenom da odredi najgušći oblak s kojeg se dobro vidi naš zeleni nogometni teren pa u beskonačno zabijte dvije zastave: Dinamovu plavu, skroz plavu! I kockastu, našu najljepšu! Pa da se zajedno savijemo pod njih, da nas obgrle, Šefe. U ljubavi vječnoj – Našoj!”
