Nekadašnji igrač Dinama i Hajduka i brat Zvonimira Bobana, Dražen Boban, u razgovoru za Večernji list govorio je o situaciji u Milanu.
“Zvone je dao veliki intervju u Gazzetti iz kojega se može iščitati puno toga. Sada u Milanu dolazi do situacije kada su na križanju putova; hoće li fond koji je vlasnik kluba znati kako i s kim dalje. Bojim se da nisu trebali ni ulaziti u to ako nisu željeli vratiti Milan tamo gdje mu je mjesto”, rekao je.
Upitan je li bila greška zamijeniti odlično radno mjesto u FIFA-i poslom u Milanu.
“To je emocija, ljubav koja te uvijek privuče. Zvone je imao odličan status u Fifi, i ako govorimo o tome je li iz te komocije išao u neizvjesnost, onda jest. Ali avantura nije jer je znao u što se upušta. Zapravo su Maldini i on u vrlo kratkom roku oživjeli klub, dali mi karakter koji je klubu pomalo falio, putem Ibrahimovića koji je donio pobjednički mentalitet, i zapravo su vratili dostojanstvo klubu. Milan u posljednje vrijeme igra odlično. I sada treba imati strpljenja, klubovi se grade godinama, to je projekt koji traje, to nije prodaja cipela ili kave. Nogomet je specifičan po tome. A Milan je klub koji traži uspjeh”, zaključio je Dražen Boban.
O igračkim danima
“Budući da je tata bio Dinamov povjerenik za Imotski, ja sam, nakon nastupa za selekciju Dalmacije, kao talentirani igrač bio došao u Dinamo. Zvone je za to vrijeme u Hajduku bio prepoznat kao talentirani igrač. Sergije Krešić inzistirao je da ostane u Hajdukovu internatu na stadionu, jer Zvone i Cuzzi tada su stršali od konkurencije, i Zvone je već imao sliku za registraciju. Budući da je Hajduk tada imao loša iskustva s nekim starijim igračima, taj internat je ukinut i htjeli su dati te klince da žive kod nekih obitelji”, priča i otkriva zašto Zvonimir nije ostao u Splitu.
“Pa zato što smo dinamovci. I nije istina da su Zvoni u Hajduku rekli da ima tanke noge, to su gluposti koje je netko proturio kako bi opravdao sebe ili opteretio trenera Krešića”, priča.
“Prvi trener bio mi je Miro Cvenk, a Zdenko Kobeščak je taj koji me napravio igračem. “Kobac” me svemu naučio. Sa 17 i pol godina bio sam priključen prvoj momčadi koju su vodili Vlatko Marković i Ivo Šušak”, otkriva.
“A Zvone i ja smo prvi put skupa za Dinamo zaigrali protiv Osijeka, kod Ćire Blaževića, dok sam kod njegova prethodnika Zebeca bio prepoznat kao jedan od najgorih i bio sam prebačen u drugu momčad. Poslije smo Zvone i ja zajedno igrali i kod Kužea, kada sam pola godine bio standardan igrač u sezoni u kojoj smo osvojili drugo mjesto u prvenstvu”, dodaje.
Između dvije sezone otišao je u Hajduk.
“Nisam izravno iz Dinama išao u Hajduk, nego iz Sturma. U Hajduku je trener bio Nadoveza, pomoćnik je bio Peruzović, a doveo me sportski direktor Jurica Jerković. Znate, nitko nije imun na poziv Hajduka. Kada vam se to ponudi, teško se odbija, jer Hajduk je ipak veliki klub, naš klub. U Splitu sam bio primljen izvrsno, kao da sam domaći igrač. Družio sam se najviše s Frankom Bogdanom, našim zetom Jurkovićem, Vučevićem, Grgicom Kovačem, Španjićem. U to vrijeme bili su u Hajduku i Pudar, Štimac, Bokšić, Jarni, Gračan… Ondje sam se realizirao kao igrač i to me vratilo u Dinamo. Da je Luka Peruzović tada postao prvi trener, možda bih i ostao u Hajduku, jer sam s njim imao dobar odnos. Dok s Nadovezom nisam bio u nekim odnosima. No, moja je želja uvijek bio Dinamo”, kaže.
O sadašnjem stanju u Hajduku
“Hajduk se u zadnje 2-3 godine digao, ali još kaska za Dinamom, jer nema toliku financijsku moć. A da bi klub egzistirao, prisiljen je jako brzo prodavati igrače, a onda nemate situaciju da igrač u svojoj 22., 23., 24. godini pridonese klubu i pomogne mu da se digne stepenicu više. Hajduk ima problem s tim. Dobro je za bijele što je došao Tudor, on je donio novu energiju, novu snagu, novu dinamiku, uz Stanića, Brbića i Kepčiju, jako su se dobro posložili. Pitanje je sada koliko će se moći skupa sve to održati, koliko će imati strpljenja. Sve dok je Hajduk drugi, ja mislim da bi se za sada trebali zadovoljiti s time. A sljedećih godinu, dvije, tri pretendirati na prvo mjesto”, smatra on.
