“Darija se prva javila, onda ja. Nemam pojma što smo pričale drugim curama. Sjećam se samo da sam čula njihovo navijanje”, pripovijeda Iris Bostjančić, prisjećajući se trenutka kada je sestrom Darijom postala prva Hrvatica na Mount Everestu.
Jedanaest hrabrih hrvatskih alpinistica s vođom ekspedicije Darkom Berljakom na Himalaju je krenulo u ožujku 2009. Nakon dva i pol mjeseca ekspedicije, do vrha su se uspele četiri.
Prve su, 19. svibnja 2009., na krov svijeta stupile sestre Darija i Iris Bostjančić.
“Nikada neću zaboraviti zadnji greben prema vrhu i pogled na okolne planine i doline, sjećam se šerpi koji su bili s nama na svakom usponu, javljanja s vrha, i kako smo Darija i ja jedva čekale javiti se doma, mami i tati”, ispričala je Hini Iris, kojoj je danas 39 godina. Sestra je dvije godine starija.
Njih dvije ne samo da su bile prve Hrvatice na krovu svijeta nego i prve sestre kojima je to uspjelo.
Hrvatska je, pak, njihovim podvigom postala prva zemlja koja je na Everestu imala više žena od muškaraca. Jedini ih je ‘pretekao’ legendarni Stipe Božić, 1979. i 1989. godine.
Taj su omjer dva dana nakon sestara Bostjančić dodatno pojačale Milena Šijan i Ena Vrbek.
Tko će na vrh?
Iris Bostjančić sjeća se da se još u Zagrebu nadala da bi mogla biti među onima koje će ići na vrh, jer su i ona i sestra dvije godine prije toga na vrhu Cho Oyu (8201 metara, šesti najviši na svijetu), na prvoj hrvatskoj ženskoj ekspediciji koju je također vodio Berljak, pokazale da dobro podnose visinu.
“Sve smo bile tjelesno spremne, ali osim toga koliko smo brze bilo je bitno da smo ‘gore’ zdrave i dobro aklimatizirane” jer na Mount Everestu ima oko 30 posto kisika u odnosu na količinu na koju su ljudi naviknuti.
Darko Berljak objasnio je Hini da je unaprijed dogovoreno da će on, šerpe i liječnica odlučiti koje su djevojke u tom trenutku najspremnije za pohod na vrh.
Dio djevojaka nije bio zadovoljan time što nisu mogle ići ‘do kraja’, kaže Berljak, ali ističe da se izbor radio po strogim kriterijima.
“Na određeni način i meni ih je žao, ali ‘vremenski prozor’ (razdoblje u kojem se može na vrh) jednostavno je bio prekratak”, pojasnio je Berljak.
Uz četiri djevojke koje su stigle do vrha, ekspediciju su činile Vedrana Simičević, Sanja Đurin, Jana Mijailović, Tea Đurek, Josipa Levar, Sunčica Hrašćanec i liječnica Lana Đonlagić.
Napravljene su tri tablice, nastavlja Berljak. “Jednu sam tablicu napravio ja, drugu šerpe, treću liječnica. Prve četiri djevojke podudarale su se na sve tri”.
Iris i Darija Bostjančić imale su najbolje rezultate na svim tablicama.
Tea Đurek jedna je od onih koje nisu bile na vrhu, ali ekspedicija je takva vrsta poduhvata u kojem je uspjeh jedne osobe zapravo uspjeh svih, naglasila je.
Ona desetogodišnjicu ekspedicije obilježava tako da svakoga dana, počevši od ožujka, na Facebooku objavljuje jednu priču. Zasad ih nema namjeru pretočiti u knjigu.
“Od prvog dana sam znala da neću biti razočarana, probala sam, ali sam vidjela da mi ne ide i prekrižila sam vrh u glavi”, kaže Đurek, koja smatra da je svaka od djevojaka, pa tako i ona, zaslužna za ukupan uspjeh.
“Bilo je međutim djevojaka koje su se s tim teško mirile i to razumijem”, priča ona.
Glavno je da svi vrate živi
Ženske ekspedicije općenito su iznimno rijetke u Himalaji, a na vrhove više od 8000 metara gotovo da ih i nema.
Darko Berljak (69) za Hinu ističe kako je najveći uspjeh ekspedicije činjenica da su se svi vratili živi i zdravi.
Šestero ljudi iz drugih ekspedicija poginulo je na planini samo u vrijeme dok su Hrvatice bile ondje.
“Činjenica da su došle na vrh tek je na trećem mjestu. Prvo je da se svi vrate živi i zdravi, drugo da se uspon iskoristi za pomoć drugim ljudima, bilo na samoj planini što je učinila Darija ili time što su djevojke na vrh odnijele poruke dviju curica koje su bolovale od leukemije, kao i planinarsku iskaznicu prijatelja iz Rijeke koji je ranije poginuo”, rekao je.
“Tek na trećem mjestu je uspjeh uspona”.
O tome svjedoči i Iris Bostjančić.
“Sjećam se koliko je Darko bio sretan, ali još uvijek zabrinut jer je pred nama bio još dugačak silazak do logora 4. Dao nam je savjet da što prije krenemo natrag”.
Lavina na Ledenom slapu
Mnogo je lijepih uspomena s Himalaje, ali svim članovima ekspedicije najružnija je ista.
“Najgori trenutak ekspedicije mi je definitivno lavina u kojoj su bile naše četiri cure. Mi smo u baznom logoru šutke i nepomično gledali prema planini, a onda se na stanicu javila Jana: ‘Žive smo!'”.
U lavini su se našle Jana Mijailović, Vedrana Simičević, Josipa Levar i Ena Vrbek.
Berljaku je to do danas ostala najveća trauma.
“U toj minuti sam ostario valjda deset, petnaest godina. Nisam mogao vjerovati da su žive. Bile su točno u sredini lavine. Ali kad smo poslije pričali, vidjelo se da su napravile sve kako treba. Sreća bi im bez znanja slabo pomogla”.
Na Everest se od prvog uspona Edmunda Hillaryja i šerpe Tenzinga Norgaya 1953. popelo ukupno skoro pet tisuća ljudi, a poginulo ih je oko tristo.
Vođa ne ide gore
Darko Berljak bio je vođa dvadesetak ekspedicija, među njima 17 na Himalaju, od toga ih je 11 bilo na vrhove iznad 8.000 metara.
Ali nikada nije kročio ni na jedan od njih, zbog čega ne žali previše.
“Malo mi je žao, normalno. Nepisano je pravilo da vođa ne ide gore. Ali puno je manje ljudi koji su bili vođe ekspedicija nego onih koji su se popeli. To o nečemu govori.. to je iznimno zahtjevan i izazovan posao”, kazao je Berljak.
Novopečeni umirovljenik koji je dugo godina bio profesionalni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza i volonterski tajnik Hrvatske gorske službe spašavanja, što je i danas, nije izgubio nijednog člana na svojim ekspedicijama, a to mu je najvažnije.
“Ono što uvijek ističem, na mojim ekspedicijama nitko nije zadobio trajniju ozljedu, a kamoli poginuo. Ne znam kako bih to podnio”.
Stipe Božić, vjetar u leđa
Legendu hrvatskog alpinizma Stipu Božića, do danas jedinog Hrvata dvostrukog osvajača Everesta, gotovo je nemoguće izbjeći u pričama s Himalaje.
Tako je ‘navratio’ u bazni logor hrvatske ženske ekspedicije zajedno sa slovenskim alpinistima jer su te 2009. ondje obilježavali 30 godina od prvog uspona, tada u okviru jugoslavenske ekspedicije predvođene Slovencima.
“Bilo je to lijepo druženje i svi su nam dali veliku podršku. To nam je svima došlo kao dodatni vjetar u leđa”, priča Iris Bostjančić.
Na pitanje kakvo je sada stanje u Hrvatskoj i vidi li nekoga tko bi se mogao pokušati popeti na Everest, Berljak odgovara da se u Hrvatskoj trenutno nitko ne sprema za to.
Jedan od razloga tome iznimna je skupoća takva poduhvata i stoga Berljak želi istaknuti da je ženskoj ekspediciji financijski pomogla vlada na inicijativu tadašnje vicepremijerke Jadranke Kosor.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
