Hrvatska atletičarka Ivana Brkljačić najbolja je hrvatska bacačica kladiva svih vremena, koja je i danas vlasnica rekorda, veliki talent Ivana je pokazala u mlađim dobnim skupinama, kada je u dva navrata zaredom bila svjetska juniorska prvakinja. Između ta dva natjecanja bila je i europska prvakinja.
Djetinjstvo Ivane Brkljačić, kao i mnoge druge djece tih godina u prvoj polovici devedesetih, obilježio je rat i velikosrpska agresija na Hrvatsku.
Prva je Hrvatica koja je kladivo bacila preko 60 metara, a onda i preko 70 metara. Njen osobni i rekord Hrvatske stoji od 2007. godine. Nažalost, u seniorskoj konkurenciji nikad Ivana nije uspjela uzeti medalju, uvijek je nešto nedostajalo, ponekad sreća, ponekad neki splet okolnosti. Mnogi zato danas tvrde kako je prerano završila karijeru, ipak, ostala je u atletici i to kao direktorica najvećeg atletskog natjecanja u Hrvatskoj – Memorijala Borisa Hanžekovića, priznatog međunarodnog atletskog mitinga.
Ivana Brkljačić se rodila se u Njemačkoj, ali s tri je mjeseca došla s roditeljima u Liku, u Trnovac. ”Moje djetinjstvo, onaj dio kojeg se sjećam, obilježio je rat. S obzirom na to da do Trnovca nisu imali topnički domet, djeca i žene iz grada su se preselili u Trnovac. Ali zato su nam često bili avioni iznad glava. Rat je obilježio svaku generaciju na svoj način, mi djeca možda nismo znali što se točno događa, ali postojao je strah da se očevi koji odlaze možda neće vratiti, gledali smo tužne i zabrinute roditelje. U ratu je škola bila u kući moje bake i djeda zato što je vojska bila u školi, kao i u kući mojih roditelja koji su imali restoran. Tata je dao vojsci kuću na raspolaganje. Odrasla sam uz vojnike. Otud moje veliko poštovanje prema braniteljima, došli su braniti nas u Liku iz cijele Hrvatske”, rekla je Ivana Brkljačić u razgovoru za Večernji list.
Ivana se s deset godina preselila u Zagreb. Je li to za nju bila velika promjena, veliki šok?
”Moji su roditelji kupili kuću u Zagrebu nakon povratka iz Njemačke, a kad je rat polagano jenjao, odlučili su se zbog nas djece preseliti u Zagreb. Dolazak u Zagreb nije bio lak, krenula sam u 5. razred i došla s vrlo malim znanjem. U ratu su djeca samo crtala avione koji gađaju crkve, znala sam dobro crtati, a ostalo znanje bilo je s velikim zaostacima. Odmah sam znala da se moram potruditi i željela sam biti najbolja u svemu. Nisam tražila izgovore, ni tad ni danas. Učila bih po cijelu noć da bih nadoknadila gradivo. Kad sam shvatila da se rade selekcije u razredu prema sportovima, cure koje su se bavile nekim sportovima grupirale su se i udružile “protiv” nas ostalih. Odlučila sam se nadmetati i u tom polju, tako sam počela trenirati nekoliko sportova. Svoje utočište našla sam na stadionu, tamo nije bilo razlike u govoru, nije se gledalo tko je odakle došao. Moji prijatelji s kojima sam odrasla dijelili su istu sudbinu kao i ja. Bili su to Edis, Nedžad, Milan, Enes i ostali atletičari koji su kao i ja bili “izbjeglice”. Sport mi je omogućio da u tom razdoblju života pronađem sebe, imala sam jasan cilj i obveze.”
Je li atletika bila prvi izbor Ivane Brkljačić?
”Više od ičega željela sam biti košarkašica, trenirala sam u KK Montmontaži. Bila sam izuzetno talentirana fizički i puno nadmoćnija od svoje generacije, ali bojala sam se lopte. Trener Nemec pokušavao me osloboditi straha, stavio bi me sa strane i samo dodavao loptu. Od svake druge bih pobjegla. Rekao mi je: “Iskreno, nije ovo za tebe, šteta da ne treniraš atletiku”. Dodatni “poguranac” u atletiku bio je i prof. Jozić, ali i motiv da pobjedim prijateljicu Lanu na 60 metara. Tata me odveo na stadion, bilo je to prvenstvo Zagreba, i prijavila sam se na utrku. Pobijedila sam i tako sam ostala u atletici.”
Je li kladivo bila prva atletska disciplina koju je trenirala?
”Najprije sam trenirala kod Nine Katalinić u atletskoj školi. Radili smo sve, bila sam talentirana za sprint. Trener Miljenko Rak pokušavao me nagovoriti da krenem u njegovu grupu trenirati sprint i prepone. Meni su bili zanimljivi bacači, koplje posebno. Na kraju se ustanovilo da sam za bacanje koplja najnetalentiranija osoba dotad.”
Brkljačić je, kako smo već spomenuli, briljirala u juniorskom stažu. Bila je najbolja juniorska svijeta u bacanju kladiva. O čemu je u to vrijeme razmišljala?
‘‘I dalje sam bila obična 16-godišnjakinja koja je ispunjavala svoje obveze, slušala mamu i tatu i bavila se sportom. Gledajući unatrag, shvaćam koliko je to bilo zahtjevno razdoblje za djevojku u tako osjetljivim godinama. Poslije Čilea i Sydneya, stvari su se promijenile za 180 stupnjeva, ali smatram da sam ostala na zemlji te da je moj glavni fokus ostao ispunjavanje zahtjeva vrhunskog sporta, dok nenadanu medijsku pozornost koju sam imala u tako ranoj dobi nisam doživljavala.”
Ivana je sa samo 17 godina nastupila na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine…
”Atmosfera među našima na Igrama bila je sjajna! Nikad nisam bila fascinirana velikim zvijezdama, sportaši me ne mogu zadiviti samo sportskim rezultatom jer mi je važno i kakvi su ljudi. Ali, primjerice, u Gorana Ivaniševića gledala sam kao u Boga, on je bio toliko na zemlji i drag kao čovjek i upravo to ga čini legendom vrijednom divljenja. Bili smo podrška jedni drugima, odlazili na međusobna natjecanja i navijali jedni za druge. To su meni najdraže Olimpijske igre. Ušla sam u finale kao najmlađa ikad u povijesti bacanja, nisam imala pojma što to znači. Sobu u olimpijskom selu dijelila sam s Blankom Vlašić.”
U seniorskoj konkurenciji Ivana Brkljačić ipak na velikim natjecanjima nije uspjela osvojiti medalju. Koji je razlog tome?
”Izostale su velike medalje, ali ne i rezultati. Imala sam jako dobrih hitaca i postolja na velikim natjecanjima, kao što je srebro na finalu Grand Prixa (današnje finale Dijamante lige). Po pokazateljima bila sam zrela za neko veće odličje, ali stvari se jednostavno nisu poklopile. Vrhunski je sport zahtjevan i traži točnost do u zadnji detalj budući da tek postoci određuju u podjeli medalja. Kod mene se nije dogodio pravi trenutak. Unatoč tome, imala sam vrhunsku karijeru, puno sam putovala, upoznala mnoštvo ljudi i sport me je mnogočemu naučio. Posebice to znanje koristim sada, u karijeri nakon sportske.”
Ivana je dosta emotivna, je li bilo suza nakon natjecanja?
”Kad se žrtvuješ cijelu godinu za natjecanje koje ne ispadne onako kako se nadaš, sigurno nije lako. Ja sam možda bila nevještija u skrivanju suza od drugih, ali uvjeravam vas, mnogi plaču nakon neuspjeha, bez obzira na to je li riječ o sportašicama ili sportašima. Sport je neizvjestan i stresan posao. Može pružiti veliku radost, ali i neizmjernu tugu. Jako se teško ostaje negdje između.”
Od ”stare” generacije aktivna je tek Blanka Vlašić, koja je osvajala i Olimpijske medalje… Kakav je Ivanin odnos s njom tijekom svih ovih godina? Je li bilo ljubomore na Blankine seniorske rezultate?
”Blanka i ja otpočetka smo jako bliske, a naš odnos sazrijeva i raste iz godine u godinu. Nikad nije bilo ljubomore među nama. Više nam je smetalo što nas je javnost imala potrebu neprestance uspoređivati. Nas dvije bavile smo se potpuno različitim disciplinama, odrastale i trenirale u različitim okolnostima… Nije bilo nikakvog razloga za usporedbu. Danas smo gotovo svakodnevno u kontaktu. Blanka je izuzetan čovjek i prijatelj, velika potpora.”
Kako Hanžek ove sezone još uvijek nije otkazan kakve su šanse da se održi ove godine, iako, naravno, bez gledatelja?
”Trenutačno nitko ne može znati što nas očekuje u rujnu. Ove godine obilježava se 70. obljetnica Hanžekovićeva memorijala, što naš Hanžek čini jednim od najstarijih atletskih natjecanja u svijetu. Riječ je o tradiciji koja se održala i tijekom Domovinskog rata. Svjesni smo situacije u kojoj se nalazi cijelo društvo i zajedno snosimo posljedice krize. Naravno da ćemo i dalje pratiti mjere koje donosi Stožer, u komunikaciji smo s predstavnicima World Athleticsa i organizatorima drugih natjecanja te pratimo sve što se događa u svijetu sporta kao posljedica krize koronavirusa. Situacija je teška i neizvjesna kako zbog koronavirusa tako i zbog potresa, ali nadamo se da će se stanje popraviti do rujna. Moramo nastaviti sa svim pripremnim radnjama i organizacijom jer ne znamo što nas čeka. Zato pripremamo nekoliko scenarija i nastojimo biti spremni na sve moguće situacije.”
Što Ivana Brkljačić misli kako će se ova pandemija s koronavirusom odraziti na sport?
”Sport, kao i većina industrija, nakon ove krize neće biti isti. Smatram da će opstati oni koji budu spremni na promjene i nov pristup radu. Očekuje nas teško vrijeme u kojem moramo biti spremni na prilagodbe. Prošlo je vrijeme u kojem se sredstva troše na neučinkovitu administraciju i da su svi djelatnici jednako vrednovani. Morat će postojati razlika između onih koji su uspješni i ostvaruju rezultate u odnosu na one koji nisu učinkoviti, jer tajnik nekog sportskog saveza u kojem izostaju rezultati ne može biti plaćen jednako ili više od trenera nekog vrhunskog sportaša, kao što ni svi treneri ne pridonose jednako. Nadam se da će to motivirati ljude da iskoriste ovo vrijeme za učenje i razvoj kako bi, kada ova kriza prođe, sektor sporta postao još učinkovitiji, što će na kraju rezultati još boljim sportskim ostvarenjima. Ako sada ne –napravimo kvalitetne promjene, snosit ćemo posljedice koje će se neminovno odraziti na sportsku sliku Hrvatske.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
