Filip Hrgović bio je juniorski prvak svijeta, treći na Olimpijskim igrama u Riju. U kojem smjeru ide dalje? U pet profesionalnih godina nanizao je 14 pobjeda – 12 prekidom, ali većinom protiv protivnika koji nisu bili ni blizu njegove razine, niti je preko njih mogao ući tamo gdje mu je mjesto: u najuži krug izazivača. Jaki profesionalci svjesni su koliko je opasan, pa od njegovih promotora očekuju da investiraju veliki novac kako bi im se rizik ulaska s Hrgovićem u ring isplatio. Svi mu odreda priznaju ne samo talent i borbenost, nego i gotovo nadnaravnu upornost i radne navike. S 28 godina nastavlja živjeti spartanski i povučeno.
Što je to dobro u boksu?
– Ja sam na boks krenuo sasvim slučajno. Iskreno, ne bih mogao odrediti motive u toj pubertetskoj fazi života s 13, 14 godina. Jednostavno sam prestao s košarkom zbog ozljeda. Htio sam jednostavno probati boks i svidjelo mi se. Postao sam jako dobar u tome i za mene osobno je boks moj način izražavanja, moj neka životna borba. Puno više od sporta. Ja sam boksu dao sve što imam, cijeli svoj život. I meni je boks isto tako sve dao. Ja se u ringu i na vreći i na fokuserima borim za svoju poziciju u životu. Danas je to moj posao, od toga živim, rekao je u Nedjeljom u 2.
Na pitanje želi li jednostavno kao Mirko Filipović biti najjači čovjek na svijetu, rekao je da to želi oduvijek.
– Oduvijek sam to htio. Oduvijek sam imao visoke ciljeve. I kad sam bio klinac i kad sam počinjao – htio sam biti najbolji. Prvak Hrvatske, prvak Europe, prvak svijeta, olimpijski pobjednik. Možda je jedan od razloga i to što sam kao dječak bio bucmast i onda sam se u boksu jednostavno pronašao. Bio sam jako dobar u tome, išlo mi je. I na taj način sam gradio neko svoje samopouzdanje, istaknuo je.
Na pitanje kako se bori s predrasudama da su boksači malo tupasti, da nisu baš pročitali puno knjiga, rekao je da su za neke boksače to predrasude, ali za neke nisu.
– Kao u svim zanimanjima imamo pametne i tupaste ljude. Nadam se da ja nisam jedan od tih tupastih. Mislim da uspješan čovjek u svakom poslu mora imati nešto u glavi da bi postigao uspjeh, rekao je.
Ne zanima ga kakve ljudi izvlače zaključke iz toga što on sporije govori jer je njegov osnovni zadatak da se dokazuje u ringu.
– Dokazao sam se puno puta, ali mislim i da mogu složiti koju suvislu rečenicu. A i uvijek mi dobro dođe taj as iz rukava, uvijek mogu reći da sam boksač, kaže.
O opasnim udarcima u glavu koji kasnije dovode do velikih medicinskih problema kod profesionalnih boksača
– Dosta se promijenilo vrijeme. Boksači se puno više paze. Općenito je sport puno napredovao. Prije nije bilo ni takvih dostignuća ni u medicini. Ja sam odlučio biti distancer i ne primati toliko udaraca, nakon zvonjava u glavi nakon mečeva. Pokušavao sam tada sa 17, 18, 19 godina impresionirati publiku pa sam primio po glavi i osjećao zvonjavu po 3 dana. Zadnjih desetak godina se trudim ne primati puno udaraca, ni u sparinzima ni u meču. treba se čuvati da bi karijera trajala što duže i život kasnije bio ugodan, smatra.
Pet godina bez velikog meča
– Nisam nimalo frustriran, ja sam jako sretan čovjek sa svim što imam u životu i sa svime što sam postigao. U Hrvatskoj je to poprimilo jedan krivi ton, jer ovdje nema jake boksačke tradicije, ljudi nisu imali puno doticaja s velikim karijerama, a najžalosnije mi je što su i sportski novinari poprimili taj ton. Jer ja sam u prvih 14 mečeva imao jako dobre protivnike, čak bolje nego su to imali svjetski velikani. Moj put je dobar. Nije ni prirodno da u prvih 14 mečeva imam velikog zahtjevnog protivnika, naglasio je.
– Da bih ostvario svoj najveći potencijal ja moram imati teške mečeve. Osim toga zbog moje duge amaterske karijere i velikog samopouzdanja ja prozivam velika imena jer se osjećam spreman. Treniram naporno, živim kao nitko od moje konkurencije u smislu posvećenosti i znam da sam spreman za više, ali to ne mijenja činjenicu da je normalan put u boksačkoj karijeri taj kojim idem, rekao je.
Kako skupiti fanove, a time i novac za meč, unatoč asketskom načinu života
– I moj menadžer je na našem početku odmah rekao da sigurno nije nikome u interesu od velikih igrača da jedan Hrvat postane Svjetski prvak. Mi smo mala zemlja, imamo malu televiziju koja ne može puno platiti i to je trenutno ključni problem u dogovaranju mog sljedećeg meča. Da sam Francuz, Britanac, Amerikanac, Nijemac iza kojeg stoji televizija i za meč plati, promotor ne mora platiti ni kune, sigurno bi se puno prije našao način da ja imam taj IBF eliminator koji čekam. Ja ću svoju bazu fanova proširiti kad dobijem te prave mečeve i pokažem ljudima koliko vrijedim, kad pobijedim par svjetskih imena, naglašava.
Rekao je da nije boksač koji proziva svoje protivnike, no da to nije ni bitno jer se mečevi ne dogovaraju na Instagramu.
– Ja se želim boriti sa svima na svijetu. Nisam od onih koji će prozivati, u medijima govoriti jedno, a onda promotoru drugo, kao npr. tražiti lakšeg protivnika. Ono što kažem medijima iza toga stojim. Nema mjesta za paniku, moje najbolje godine tek slijede, poručio je.
