Iza nas su za hrvatski sport najuspješnije Olijmpijske igre u povijesti, deset medalja rekord je koji će teško biti dostići čak i u nekim daleko povoljnijim uvjetima za sport u koji, nažalost, Hrvatska ne ulaže puno, ili ne ulaže skoro ništa, dakako, osim nogometa, sporta u kojem se okreće bolesno veliki novac, iako nema rezultata u nogometu u skladu s ulaganjem, da ne spominjemo očekivanja. Hrvatski nogomet pružio nam je možda i nekoliko najvećih razočarenja u godini koja je ušla u svoju finalnu trećinu.
Gotovo svi bivši i sadašnji, sportaši, treneri te novinari, slažu se u ocjeni da su ovo bile u rezultatskom smislu nezaboravne Igre, nitko nije podbacio, naprotiv, neki su poput mlade Sare Kolak, priredili senzaciju svojim nastupom u Riju, nitko, osim možda rukometaša, kako tvrdi legendarno bivše krilo hrvatske rukometne reprezentacije Mirza Džomba, koji se zapravo svađao sa svim hrvatskim izbornicima, od Line Červara do Slavka Goluže i danas Željka Babića. Podsjetimo također da ni Mirza, zajedno s Balićem, nije tako lako osvajao zlata kako se čini. Posljednje zlato hrvatski rukomet ima sad već davne 2004. godine.
Hrvatska rukometna reprezentacija, nažalost, jednim dijelom igrom, a ponajviše rezultatom, razočarala je navijače i sve one u Hrvatskoj koji su s pravom očekivali više. Naime, hrvatska rukometna reprezentacija startala je jako loše, porazom od Katara, teškom pobjedom protiv Argentine, a onda se otvorilo. Kauboji su slomili Dansku, odličnom igrom, nakon teške drame dobili su i te toliko “moćne” Francuze. Izgledalo je da će Hrvatska ovog puta preskočiti i to famozno, već godinama nesavladivo polufinale. Nažalost, izgubili su izabranici Željka Babića, koga mediji napadaju zbog činjenice da je vjernik, a ne zbog skromnog rezultata u Riju, od Poljske, reprezentacije koju Mirza Džomba smatra najslabijom reprezentacijom u Riju, što je, naravno, vrlo ružno, da ne kažemo nisko, od bivšeg lijevog krila hrvatske rukometne reprezentacije. Poljska rukometna reprezentacija nema kvalitetu koju imaju izabranici Željka Babića, no, daleko je od toga da bi bila najslabija reprezentacija koja je igrala Olimpijske igre u Riju.
Kauboji su podbacili, odgovornost, pa i krivnju, je priznao izbornik Babić, ostavku, međutim, nije dao, što su mu navijači zamjerili, jer ako je priznao krivnju, deklarativno odgovornost, zašto onda nije povukao potez koji bi morali povući svi oni koji se smatraju krivim i odgovornim za, iskreno rečeno, neuspjeh hrvatske rukometne reprezentacije u Riju? Da je Babić ponudio ostavku ne znači da bi tu ostavku HRS prihvatio, naprotiv, ostavka je prije svega moralni čin, nažalost, neki hrvatski treneri sve više oponašaju političare, osjećaju se krivima, međutim, narod malo ima koristi od njihovih osjećaja.
Iako Džomba ima pravo kada kaže da je hrvatska rukometna reprezentacija podbacila na Olimpijskim igrama s obzirom kako Igre ipak nisu svaki treći dan, nema pravo kada tvrdi da je izbornik jedini krivac, u porazu protiv Poljske nema nedužnih. Svi su podbacili. Hrvatska je svladala Dansku, dakle, nove olimpijske pobjednike, svladala je i tu “mitsku” Francusku, obje reprezentacije u skupini, što mnoge navijače tjera u očaj. Naime, Hrvatska, prava Hrvatska, mogla je možda lakše nego ikad ranije doći do naslova olimpijskog pobjednika. Iako smo gledali u finalu sjajan rukomet ostaje dojam da je Hrvatska barem na istoj razini na kojoj je turnir u Riju odigrala Danska. No, lako je biti general poslije bitke, takvih barem u Hrvatskoj ima više od vojnika, sudionika povijesnih bitaka.
Nažalost, nekoliko njih u idućoj olimpijskoj ‘bitci’ za četiri godine neće biti, oprostit će se Ćupić, možda Štrlek, i sasvim sigurno još neki. Vrijeme lomi sve, pa i one koji su mogli biti najbolji.
Izvor: narod.hr
