Hrvatska je na Olimpijskim igrama u Riju osvojila dosad sedam medalja, najmanje tri zlata s obzirom kako se za dvije medalje sjaj još uvijek ne zna, Srbija je u ovom trenutku zahvaljujući tridesetogodišnjem Davoru Štefaneku osvojila tek jednu, doduše zlatnu, medalju u hrvanju grčko-rimskim stilom u kategoriji do 98 kilograma. Naime, aktualni svjetski doprvak u ovoj kategoriji i svjetski prvak iz 2014. do uspjeha karijere stigao je svladavši u finalu Armenca Migrana Arutjunjana. Čemu ovakve usporedbe?
Nesumnjivo veliki je to uspjeh naših istočnih susjeda, svaka medalja, pa makar ona bila i jedna jedina, veliki je uspjeh jer od medalje na Olimpijskim igrama u sportu nema ništa značajnije, ako, naravno, mislimo isključivo na rezultat. I to bi nama u Hrvatskoj trebalo biti dovoljno. Naime, kakva razlika između zlata Davora Štefaneka i zlata koje je za Kosovo osvojila Majlinda Kelemendi ili recimo Andyja Murrayja za Veliku Britaniju? Za Hrvatsku, naravno, nikakva, Štefanek, Kelemendi i Murrayji su stranci, uspješni u svojim sportovima kojima se bave, zbog čega im treba odati dužno poštovanje, i to je uglavnom to. Stalno prisjećanje “na minule zajedničke slavne dane” ne vodi ničemu, ako to rade “oni” zašto moramo mi?
Nažalost, umjesto priče u obliku obične vijesti nakon osvajanje zlatne medalje u hrvatskim su se medijima pojavile informacije kako je zapravo Štefanek Hrvat, što je na razini pustih naklapanje da je Novak Đoković Kosovar ili Crnogorac, vrlo primitivan način razmišljanja s obzirom na činjenicu da je Štefanek, baš kao i Đoković, srpski sportaš na Olimpijskim igrama. I tu bi trebala prestati sva naklapanja. Sve ostalo vodi nas što dalje od sporta, prema načinu na koji srbijanski mediji shvaćaju sport kada si prisvajaju sve medalje koje su pod jugoslavenskom zastavom osvajali Hrvati u vrijeme zajedničke tamnice naroda. Nećemo reći da se radi o fašističkom načinu razmišljanja, no, da nije daleko od toga, nije. Kad će prestati naginjanje u susjedovo dvorište u nadi da će susjedu crknuti krava?
Smeta nas, naravno, opravdano, kada režimski i profašistički mediji u Srbiji svojataju velikog hrvatskog znanstvenika Nikolu Teslu, smeta nas opravdano kada to čine srpski sportaši, poput Novaka Đokovića, naravno, zašto bi se onda ponašali na način na koji se ponašaju frustrirani iskompleksirani srbijanski mediji, srbijanski sportaši i uglavnom čitavo srpsko društvo koje nije ostalo zarobljeno u velikosrpskim mitovima nekih davnih vremena, što je, naravno, posljedica činjenice da Srbija nije prošla svoj proces denacifikacije nakon pada Miloševićevog režima i nakon što su Šešeljevi četnici ipak u Srbiji dobrim dijelom izgubili utjecaj kakav su imali? Možda je baš u ovom pitanju dan i odgovor?
“Cijela se priča zapravo vrti oko mog oca, koji je rođen u Bjelovaru, i to je bilo dovoljno hrvatskim medijima da me proglase Hrvatom. Pa, je l‘ sam zbog toga Hrvat? Čak je moj otac u Bjelovaru samo rođen, a s roditeljima je cijeli život proveo u Bajmoku. I vojsku je ovdje služio. Iskreno, da sam htio, na osnovu toga mogao sam još prije 10 godina uzeti hrvatsko državljanstvo, ali nikada nisam imao dilemu. Volim Srbiju i to je moja jedina zemlja”, komentirao je za srbijanske medije Davor Štefanek “informaciju” koja se pojavila u jednom dijelu hrvatskih medija da je on zapravo Hrvat.
Što ako i je Hrvat? Važno je reći da je Štefanek za Srbiju kao i Nikola Tesla za Hrvatsku. Tesla koji je Srbin, hrvatski znanstvenik, da je živ i da je u svom rodnom selu on bi danas bio hrvatski građanin srpske nacionalnosti, ponovimo – hrvatski znanstvenik. Naravno, pod uvjetom da se na vlastiti zahtjev ne bi odrekao Hrvatske i hrvatskog državljanstva, kao što se Hrvatske javno odriče Dvor Štefanek. Drugim riječima, Štefanek ima pravo biti što god želi, može biti i Marsovac ako želi, mi, naravno, ne bismo trebali imati problema s tim. Što bismo trebali, moliti Štefaneka?
Hrvatska ima dosta svojih medalja, svojih sportskih junaka, o kojima u Srbiji mogu tek sanjati, da bi zavirivala u opustošeno susjedovo dvorište. U pustinji, moralnom i svakom drugom zgarištu, gotovo ništa ne raste ili raste jako sporo.
