Hrvatska nogometna reprezentacija priprema se za još jedan početak, još jedan izazov, sve je isto kao toliko puta dosad, čuje se smijeh, raspakirani su koferi, vrije kao u košnici, osjeća se pozitivna trema uoči velike utakmice, iako bez gledatelja, pa ipak isto nije. Nakon više od jednog desetljeća među Vatrenima nema sada već bivšeg kapetana i rekordera Darija Srne, koji je oko 13 godina bio generator momčadi, koja je imala svoje uspone, svoje padove, koja je prošla puno toga, pa je i nekoliko puta prošla kroz smjenu generacija, ali koja je preživjela i uvijek ostala hrvatska. Nisu posustali čak i kad su mnogi, posebno posebna sorta medija, očekivali, priželjkivali, da će se slomiti.
Naime, u nekoliko navrata pokušaju preuzimanja HNS-a iz ruku nekolicine kontroverznih ljudi, kako bi najmoćniji sportski Savez u državi dospio u ruke druge po mnogima još kontroverznije skupine ljudi, suprotstavili su se igrači i sam Darijo Srna kada je odbacio svaku pomisao da bi Vatreni mogli bojkotirati svoje reprezentaciju, a onda i svoju zemlju. Vatreni jednostavno sa zakulisnim političkim igrama nisu željeli imati posla, niti su dopustili da se preko njihovih leđa prelamaju politički obračuni koji bi hrvatsku nogometnu reprezentaciju pretvorili u još “jednu tamo neku momčad” koja ne bi zanimala gotovo nikoga, što je i bio cilj ataka određene politike na HNS, na Vatrene, ali i na samu Hrvatsku s obzirom na nemile scene ne tako davno u Saint Etienneu. Svi se imaju pravo boriti za svoje ciljeve, ali sve ima i svoje granice, pa čak i onda kada je vaša borba opravdana.
Srećom, utihnula je fantomska prijetnja hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Ne govori se više o mogućnosti da se prekinu utakmice u gostima kad već to zbog sankcija od strane Uefe i praznih stadiona nije moguće u Hrvatskoj. Je li zaista došlo vrijeme za razgovor i dogovor barem oko Vatrenih i imperativnog cilja da Vatreni odu na još jedno veliko natjecanje, naravno, mislimo na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine? S obzirom da se radi o posljednjoj prilici Luke Modrića zašto ne reći kako bi plasman Vatrenih na Svjetsko prvenstvo trebao biti nacionalni cilj, a ne samo sportska borba za gledatelje, pred gledateljima? Sport je doista viteška borba i to bi trebao ostati.
Hrvatska za tjedan dana igra na sablasno praznom Maksimiru protiv Turske, reprezentacije koju su Vatreni prije dva mjeseca pogotkom Luke Modrića svladali na Europskom prvenstvu. Kad smo već kod Modrića spomenimo kako je baš on taj nasljednik Darija Srne, taj kapetan hrvatskog broda koji će, nadajmo se, s vjetrom u leđa isploviti baš iz Maksimira prema Moskvi. Tko, ako ne Modrić, zaslužuje više kapetansku vrpcu “nacionalne svetinje”, iako, naravno, kapetani nisu ujedno uvijek i najbolji igrači?
Nekoliko dana prije utakmice protiv Turske stara dobra hrvatska pomirba ponovno je na djelu, pomirili su se izbornik Ante Čačić i jedan od stupova obrane Liverpoola, Dejan Lovren. Nogometaš kakav Hrvatskoj treba s obzirom na vrlo čestu propusnost u hrvatskoj obrani, Lovren je u najboljim godina, zna to i izbornik. Kad krenu, ako uspješno krenu, bit će vremena za razgovor o razlozima zašto Lovren nije igrao Europsko prvenstvo u Francuskoj. Prvi će korak biti napravljen onog trenutka kada to shvati sam Lovren. Poprilično je jasno.
“Pustimo prošlost sve te priče”, rekao je povratnk Lovren, međutim priče putuju brzinom vjetra i ako ih ne akceptirate na vrijeme postoji realna opasnost da se s vjetrom, kao bumerang, priče vrate natrag.
“Sretan sam što ću ponovno igrati za Hrvatsku. Igram u dobroj formi i nadam se da će se to vidjeti, da ću dokazati da mi je mjesto u reprezentaciji”, rekao je Lovren za Večernji list. Nije ovaj puta inzistirao, nije uvjetovao, svoju nazočnost igranjem u prvom sastavu, dopustio je da o tome odluči izbornik, i to je korak, veliki korak. Hrvatska je jaka reprezentacija, s Lovrenom još je jača.
