Bivši jugoslavenski reprezentativac i bivši igrač Dinama te Crvene Zvezde Tomislav Ivković, kako smo već pisali, gostovao je u HRT-ovoj emisiji ”Nedjeljom i dva”. Tema je bilo više, no jedna je ipak uspjela se probiti na medijske naslovnice, a o čemu smo već pisali.
> Ivković: Igrao sam za Jugoslaviju 1991. jer sam apolitičan, nisam znao što se događa
Naime, Ivković, koji je ujedno HRT-ov komentator u emisiji ”Stadion”, u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem govorio je i o Jugoslaviji te igranju za reprezentaciju te komunističke tvorevine i to sve do rujna 1991. godine. Dakle, uvelike je velikosrpska agresija bjesnila Hrvatskom, dogodio se ”Krvavi Uskrs”, pogibija, točnije masakr, hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu… Dobar dio naše zemlje je bio okupiran, a proveden je i referendum o samostalnosti, koji je, podsjetimo, održan u svibnju 1991. Hrvatska je u lipnju iste godine proglasila samostalnost… Vukovar je gorio… Da ne nabrajamo, a dalo bi se.
No što je Ivković zapravo rekao?
”Shvaćam da nekima to nije dobro palo. Prihvaćam to kao grešku. Ja sam totalno apolitičan i u tim nekim situacijama nisam bio upoznat i nisam znao što se sve dešavalo. Kad sam već tamo otišao, išao sam se zahvaliti jednom velikom čovjeku Ivici Osimu i pozdraviti s dečkima koji nisu imali veze s onim što se dešavalo.”
Ivković je kazao kako ”shvaća”, nažalost, ne razumije, ili ne želi razumieti, jer kad bi razumio shvatio bi da to većini, a ne nekima, nije dobro palo. I to onoj većini koja je 19. svibnja 1991. na referendumu sa preko 90 posto ”pokopala” tu Jugoslaviju, za koju je Ivković igrao, ali nije igrao samo on, kada govorimo o hrvatskim nogometašima, nažalost, igrali su i neki drugi. Uostalom, i tadašnji izbornik Ivica Osim je bio ”nekakav Hrvat”, barem je to tada to rekao nakon što se od Jugoslavije oprostio 1992. godine, kada je velikosrpska agresija već stigla u Bosnu i Hercegovinu.
Izoliran na pustom otoku
Ivković je igrao za Jugoslaviju jer je ”apolitičan”?! Nije stvar politike, ne smije biti, kad vam država gori i kad vam između ostaloga i JNA granatira grad u kojem ste odrasli, a Ivković je odrastao u Zagrebu. Dakle, njegova obitelj, kao ni on sam, nije bila izolirana na pustom otoku, sve je, ukratko bilo jasno, svima koji su htjeli shvatiti. Neki su se nadali, ne kažemo da je to i sam Tomislav Ivković, da će ta tvorevina opstati i to čak kad je glavna batina Jugoslavije, JNA, palila i žarila Hrvatskom.
Krah Jugoslavije i – sram
Mnogi će reći kako je nogometni kraj Jugoslavije započeo zapravo nikad odigranom utakmicom na Maksimiru Dinamo – Zvezda 13. svibnja 1990. godine. Svima je bilo jasno, pa i danas je, što se tada događalo. Ako Jugoslavija nije sahranjena na Maksimiru tog svibnja 1990. godine definitivno je pokopana nešto kasnije. U lipnju iste godine kada je na Maksimiru igrana utakmica Jugoslavija – Nizozemska. Rezultat je nebitan, bitno je da je cijeli stadion neumorno zviždao jugoslavenskoj himni. I tada je bilo jasno da narod više ne želi Jugoslaviju, ako ju je ikad i želio.
Tada, tog lipnja 1990. nekoliko dana prije SP-a u Italiji, Ivković je nakon zvižduka jugoslavenskoj himni rekao da ga je ”sram” zbog tih zvižduka. Tada ga je bilo ”sram”, danas ne govori kako ga je sram što je za Jugoslaviju igrao do rujna 1991. , a ponovimo nije bio jedini. Naime, Zagreb je već u lipnju poslao jasnu poruku Jugoslaviji i Jugoslavenima.
Sve dok se maše jugoslavenskim zastavama u Zagrebu…
Nevezano za Ivkovića, zapravo nevezano i uz sam sport, nogomet, ako je Zagreb poslao jasnu poruku Jugoslaviji i Jugoslavenima 1990. godine zašto danas jedan dio grada tolerira mahanje jugoslavenskim, komunističkim zastavama? I zašto se to danas u medijima ne smatra ”krajnjom ljevicom”, ”radikalnom ljevicom” nego se čak u kontekstu europskih politika govori o suradnji s njima?
Sve dok će SDP, o krajnje radikalnoj stranci kao što je Možemo da se i ne govori, tolerirati, pa i poticati te sudjelovati u mlataranju takvim zastavama neće pobjeđivati na izborima, i neće im biti jasno zašto stalno gube. Možda zato što na neki način još uvijek žive u Jugoslaviji a kandidiraju se za Hrvatski sabor, hrvatske institucije.
Mediji? Mediji koji takvo ponašanje toleriraju posebna su priča, srećom, posljednji izbori pokazali su kako takvi mediji imaju sve manji utjecaj na hrvatske glasače, hrvatske građane, hrvatski narod.
