Igor Jovićević (46) naslijedio je Nenada Bjelicu na klupi Dinama i sutra će povesti igrače u pripreme za očekivani nastavak sezone. Kako je doživio svoj dolazak na klupu prve momčadi, te s kakvim promišljanjima prihvaća životnu priliku, novi trener Dinama govorio je za emisiju Sport i glazba na Hrvatskom radiju.
– Trenutak je osobno jako lijep, jer ostvario mi se san koji sam od početka trenerske karijere imao na umu. Od djetinjstva sam povezan s ovim stadionom i ovim grbom, tako da su emocije zaista velike. Užitak je i čast kad netko postane trener kluba za koji navija, u uvodu kaže Igor Jovićević, koji je na klupu zasjeo u nesvakidašnjim okolnostima.
Osim što je sport već tjednima na čekanju zbog pandemije koronavirusa, promocija u trenera prve momčadi dogodila mu se svega nekoliko dana nakon što je ostao bez oca Čedomira, nekadašnje ikone Dinama s gotovo 400 nastupa u modrome dresu.
– Ova 2020. od samog početka nije lagana. Početkom godine imao sam problema sa zdravljem i završio u bolnici, a sad nas je sve pogodio koronavirus od kojeg ljudi umiru i koji nam iz korijena mijenja životne navike. Na sve to nadovezao se potres u Zagrebu, ali i situacija u klubu iz koje sam isplivao kao trener prve momčadi, što nije ugodan ni prirodan put, ali je poziv koji nisam mogao odbiti. Prihvaćam ovo kao veliki izazov, svjestan da će slijediti usporedbe s prethodnikom koji je ostvario velike uspjehe, no radit ću na tome da mu se približim i da zadržimo sinergiju s navijačima.
Pred Modrima je sada period rada u manjim skupinama, što će Jovićeviću poslužiti i kao prilika za bolje upoznavanje s igračima koje je dosad susretao tek iz pozicije klupskog djelatnika, odnosno trenera druge momčadi.
– Poznajem igrače, ali jedno je pozdraviti se na hodniku, u prolazu, a nešto sasvim drugo zajednički proživljavati pobjede i poraze. Ovaj način rada u manjim grupama bit će dobar za upoznavanje, jer interakcija je bliža i mogu ih upoznati s nekim svojim idejama. Ukoliko im se prvo predstavim kao čovjek, a tek onda kao trener, uvjeren sam da će suradnja biti uspješna.
Upravo je ljudski pristup nešto po čemu se Igor Jovićević osobito isticao u radu s mladom ekipom Dinama, koju je dvaput zaredom uveo među osam najboljih u juniorskoj Ligi prvaka. Emotivne proslave pobjeda, snažne motivacijske poruke i energija koju odašilje uz teren, osobine su koje mnogi ističu kao njegovu najveću prednost.
– Moja trenerska filozofija temelji se na ljudskim odnosima. Tu nema velike razlike između juniorskog i profesionalnog nogometa. Ako oni prepoznaju da sam iskren i pravedan, svako će rješenje biti razumljivo, čak i onima koji manje igraju. I ja sam uvijek bolje prihvaćao trenere koji su bili iskreni i nisu se služili ”lažnjacima”.
Pogotovo ako se uz to nametnete i taktičkim znanjem, jer kada igrači vide da to što govorite na travnjaku pije vodu, onda ste ostvarili preduvjet za uspješnu suradnju.
Jedan od ključnih izazova novom treneru bit će prilagodba na seniorsku svlačionicu Modrih, iako je prije dolaska na Maksimir (2017.), Jovićević stekao iskustvo rada sa seniorima u slovenskom Celju i ukrajinskom klubu Karpati, gdje je započeo trenerski put 2013. godine. Mnogo je naučio i u igračkoj karijeri, koja je obećavala do te mjere da ga je kao talentiranog mladića iz Dinama otkupio madridski Real, ali su ju skrenule i obilježile teške ozljede te neuspješna potraga za ponovnom afirmacijom. Ipak, danas će reći da je kroz godine borbe s nedaćama stekao vrijedna iskustva za građenje trenerskog opusa.
– Prošao sam puno toga i kao igrač i kao trener. Život me nije mazio, imao sam puno uspona i padova, ali sam puno više naučio u tim padovima, u trenucima kada sam bio zaboravljen i kad sam se mučio s operacijama. Takvi trenuci tjeraju te da budeš bolja osoba. Ako poštuješ sebe i imaš unutarnju strast, onda izvučeš pouku i nastaviš dalje. Bio sam neiskusan kad su mi dali priliku u jakoj ukrajinskoj ligi, ali sam protiv vrhunskih ekipa poput Dnjipra, Šahtara ili Dinama iz Kijeva učio graditi svoje stavove i taktičke ideje. I ove tri godine u juniorskom nogometu su me ojačale, radio sam na sebi, a emocije koje osjećam prema Dinamu olakšale su mi provedbu ideja.
Kad je riječ o taktičkim idejama kojima je sklon, Jovićević će istaknuti sljedeće:
– Volim da ekipa teži igri, da ima taktičku fleksibilnost, da smo dinamični u prostoru i vremenu. Volim pozicijsku igru, volim imati loptu jer se tako bolje branim. Tada izvlačim i manipuliram suparnika, lakše pronalazim rupe i dolazim u završnicu. U posljednjoj trećini trener više ne pomaže, tu nastupa individualna kvaliteta i lucidnost napadača, ali ključno je donijeti loptu do te faze. Iznad taktike, ipak, uvijek izdvajam momčadski duh. Kad imaš dobru atmosferu u ekipi, možeš se potući i s jačima od sebe.
Nakon dogovora s igračima oko smanjenja plaća uslijed pandemije koronavirusa, strasti u Maksimirskoj 128 su se donekle primirile. Međutim, slijedi neizvjestan prijelazni rok, a Dinamo ima veliku prednost u tekućem prvenstvu i mora primarno razmišljati o pripremi za sljedeću sezonu. S obzirom da je vodio mladu momčad, Igor Jovićević ima dobar uvid i u takozvane ”unutarnje rezerve”.
– Da, prednost je velika, ali prvenstvo još nije završeno. Moramo odraditi Bjeličin put do kraja i znam da će svlačionica to napraviti. Raspored će biti gust, tako da će biti potrebna i rotacija i motiviranost igrača. Svi će dobiti minutažu, radit ćemo i na prilagodbi sustava, ali nikakve revolucije neće biti. Uostalom, ja nisam naslijedio Nenada Bjelicu jer je momčad imala loše rezultate, već je bila riječ o spletu okolnosti. A kad govorimo o mladim igračima, ja ih volim, jer ne razmišljaju o posljedicama nego igraju srcem i unose dozu energije, ali oni bez starijih ne mogu. Zato ništa ne smijemo raditi na silu, nego uvoditi po jednog ili dvojicu igrača da stasaju uz Petkovića, Oršića, Ademija i druge. To je puno prirodniji put i puno bolja varijanta.
Cijeli razgovor možete poslušati OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
