Predsjednik Srpskog olimpijskog komiteta Božidar Maljković u razgovoru za Večernji list govorio je o Novaku Đokoviću.
“Prije jedno mjesec i pol dana, Novak je bio u mojoj kancelariji i ja sam mu rekao da smo on i ja u istoj misiji, na što mi je on rekao: “Mislite ovo, mi i Hrvati”. Da, na to sam mislio. Radimo na zbližavanju dva naroda, no uništiše nas na društvenim mrežama. Na to je on meni rekao da ga ne zanima što drugi misle o tome i da je njegovo da kaže što ima u glavi i za što misli da je dobro za sve nas”, rekao je.
“Sport je nešto nadnacionalno i nadpolitičko i ja sam uvijek govorio da rata sigurno ne bi bilo da su države nastale raspadom SFRJ vodili ljudi koji su vodili košarku poput Slovenca Borisa Kristančića, Bosanca Emerika Bluma, Makedonca Vasila Tupurkovskog, Crnogorca Igora Popovića ili pak Hrvata Zorana Milasa, direktora tvrtke Jugoplastika, koji je bio vrhunski intelektualac. Oni bi našli načina da se raziđemo mirno, kroz neku konfederaciju, da učinimo sve neka neki budući naraštaji odlučuju hoće li se ujedinjavati ili ne”, smatra on.
I dok pričaju o ujedinjenju zaboravljaju spomenuti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i koliko se hrvatski sport borio za priznanje Hrvatske…
Boksač Damir Škaro u kolovozu ’91. u New Yorku organizira prosvjedni skup za Hrvatsku. I to ispred same zgrade UN-a, gdje su politički skupovi zabranjeni. Skup nije prijavljen policiji, a došle su tisuće Hrvata, jer u prvom redu stoje Stojko Vranković i Dražen Petrović.
I to nije jedini takav primjer. Gotovo da nema natjecanja na kojem hrvatski sportaši nisu iskoristili svoja prijateljstva za pomoć domovini.
Ubrzo se događa još jedno čudo. Predsjednik Međunarodnoga olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch u prosincu ’91. uvjerava svoj Izvršni odbor da Olimpijske igre ne smiju proći bez Hrvatske, iako pravo nastupa imaju samo članice UN-a, piše HRT.
Hrvatska kao gost u veljači 1992. nastupa na Zimskim Olimpijskim igrama u Albertvilleu, a nakon političkog priznanja u ljeto te godine stiže u Barcelonu, za što velike zasluge ima poznati hrvatski redatelj,tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Antun Vrdoljak.
Da ne spominjemo ono što se na Maksimiru odigralo 13. svibnja 1990., kada su divljanje Arkanovih Delija spriječili hrvatski navijači,a ne tadašnja milicija iako je to trebala učiniti. Neredi u Maksimiru u svibnju 90. bili su jasan pokazatelj koliko će težak biti hrvatski put do slobode. Počinje rat, a hrvatski sportaši riskiraju karijere za pomoć domovini…
