Ovih dana mnogi jugo – nostalgičari, i oni koji osjećaju kako su padom komunističkog režima i nestankom Jugoslavije puno toga izgubili, što im dobrim dijelom nije ni pripadalo, ili im je pripadalo, a da na to nisu imali pravo, prisjetili su se 30. obljetnice osvajanja zlatne medalje mlade nogometne reprezentacije tadašnje države osvojene 1987. godine na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Podsjetimo, bilo je to 25. 10. prije trideset godina.
Najbolji igrač Svjetskog prvenstva bio je Robert Prosinečki, drugi je bio Zvonimir Boban, dok je najbolji strijelac bio Davor Šuker. U reprezentaciji ili vrlo blizu nje od Hrvata su bili još i Robert Jarni, Igor Štimac, Dubravko Pavličić, Tomislav Piplica… Sve redom hrvatski nogometni reprezentativci devedesetih.
”Da smo ostali zajedno bili bismo prvaci svijeta”, rekao je u dokumentarnom filmu, koji je zapravo klasični oblik jugo – nostalgičarke promidžbe, posvećenom ”Čileancima” Predrag Mijatović, jedan od članove mlade reprezentacije Jugoslavije koja je te 1987. uz pjesmu ”Hej Jugosloveni neke se čuje glas” osvojila svjetsko zlato. S druge strane kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Hrvatske devedesetih, ”Čileanac”, u istom je ”dokumentarcu” rekao: ”Ta pobjeda ostat će sjajna stranica u mojoj karijeri. I s emotivne i sa sportske strane. Svi smo dali sve od sebe da Jugoslavije napravi ono što je tada napravila. Nakon što smo postali prvaci svijeta nastupila je velika radost. Bila je to realizacija mladenačkog sna. Bila je to generacija snova…” Ta ista Jugoslavija, kod nekih ”nikad prežaljena” i ”uvijek obožavana”, samo tri godina kasnije Bobana je suspendirala i uopće zbog toga nije putovao na Svjetsko seniorsko prvenstvo u Italiji 1990. na kojem su Jugoslaveni predvođeni Ivicom Osimom ispali u četvrtfinalu od Argentine.
Neki mediji pišu kako je reprezentacija Jugoslavije na SP-u u Italiji 1990. bila sastavljena uglavnom od Čileanca, što, naravno, nije bilo istina. Naime, standardni igrači bili su Dragan Stojković Piksi, Darko Pančev, Šabanadžović, Savičević, Jozić, Safet Sušić, Predrag Spasić... Da ne nabrajamo sada. Davor Šuker? U tragovima, s epizodnim ulogama u posljednjoj jugoslavenskom komediji na velikom natjecanju. Boban, kao što smo rekli doma, Štimac, Pavličić, Piplica…? Ništa. Prosinečki, kao igrač Crvene zvezde, bio je najstandardniji od te ”čileanske” reprezentacije, a ni on nije bio standardan. Blizu je bio i Robert Jarni.
Komunistička Jugoslavija postojala je 45 godina previše, nikad, osim jednom davno, kad su glavnu ”rolu” igrali Hrvati Vlatko Marković i Dražan Jerković, nije bila ni blizu svjetskom seniorskom zlatu, a bilo je vrhunskih igrača, bilo je Hrvata, poput Marka Mlinarića, marginaliziranih pod okriljem tako ”divne zemlje Jugoslavije…” Marko Mlinarić te Dinamove 1982. bio je definitivno najbolji igrač tadašnje države. Zašto nije igrao iste godine Svjetsko prvenstvo na kojem su Jugoslaveni ispali već u skupini, iako su bahato najavljivali medalju?
Drugim riječima, ne stoji tvrdnja Predraga Mijatovića kako bi Jugoslavija da je ”ostala na okupu” bila prvak svijeta. Titova Jugoslavija je postojala pola stoljeća a nikad nije uspjela napraviti ono što je Hrvatskoj 1998. uspjelo za samo osam godina. Ne ide to tako i ne igraju samo imena.
Koliko su dugo Nijemci čekali na svoje svjetsko zlato nakon pada nacizma? Što želimo zapravo reći? Proces je to, potrebno je poklopiti puno toga, posebno je potrebna svijest za što se igra, u čijem dresu i koliko to ljudima koji za vas navijaju, ali iskreno navijaju, znači. Koliko su ljudima zatvorenim u komunističkim kazamatima značila jugoslavenska zlata? Oni koji s nostalgijom veličaju Jugoslaviju trebali bi ih pitati? Kako se i da li s oduševljenjem slušala jugoslavenska himna na Golom otoku, u Lepoglavi, na brojnim krvavim stratištima koje je za sobom ostavila nikad potpuno iščezla UDB-a?
Predrag Mijatović nije dakle u pravu. Naime, ”da smo ostali skupa” Jugoslavija ne bi bila prvak svijeta jer Hrvata u takvoj reprezentaciji ne bi ni bilo. Šuker bi pored onakvih izbornika, pored FSJ-a, dobio priliku ispred Pančeva, Binića…? Ladić pored Omerovića, Štimac pored Šabanadžovića, Spasića, Najdoskog, Asanović pored Piksija, Stanić pored Brnovića, Savičevića, Bokšić pored Siniše Mihajlovića…? Eventualno bi igrao standardno Robert Prosinečki. Koga to neki pokušavaju prevariti kad varaju najviše sami sebe?
Naravno, uz ove ”sitnice” Mijatović je zaboravio spomenuti i razloge zašto nismo ”ostali zajedno”, ”zaljubljeni” u beskrajnoj slozi i ”drugarstvu…” Neka, ako to sam ne zna, pita svoje sunarodnjake, Jugoslavene, Crnogorce, koji su do temelja pokušali razvaliti Dubrovnik. I te su obljetnice dubrovačke tragedije približavaju. Za četrdesetak dana je Sv. Nikola. Međutim, takve obljetnice medijske čuvare jugoslavenskih ”tekovina” ne zanimaju.
I na kraju, do kada će Hrvati slaviti tuđe obljetnice?
Naime, 16. listopada u Vukovaru, na prvoj liniji obrane domovine, poginuo je jedan od najvećih hrvatskih junaka svih vremena, Blago Zadro. Znaju li ”čuvari Jugoslavije” pod kakvim znakovljem je Vukovar mjesecima krvario*? Legendarnom Blagi su ti isti mediji posvetili tek rečenicu, dvije, ako i toliko, o Jugoslaviji, zlatu koje nije naše, kartice i kartice teksta. Što o Blagi Zadri danas misle ti isti ”Čileanci” i njihov izbornik/selektor?
Kad ćemo napokon početi slaviti naše obljetnice, obljetnicu bronce u Francuskoj, nebrojena zlata obitelji Kostelić, naše rukometaše, tenisače, naše zlatne vaterpoliste…? Možda vrlo brzo, možda, nažalost, nikada, ali sasvim sigurno onda kad Hrvatska uistinu postane država za koju su mnogi položili svoje živote, a čije smo obljetnice, nažalost, zaboravili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
