Za razliku od hrvatskih rukometaša koji su, s obzirom na raspored i protivnika u četvrtfinalu, veliko hrvatsko razočarenje ovih Olimpijskih igara, hrvatska košarkaška reprezentacija svojom igrom, fanatičnom borbenošću, pa čak i onda kada nije išlo, osvjetlala je obraz hrvatskom sportu. Nitko našim košarkašima ne može pronaći čak ni jednu riječ zamjerke. Dali su taman koliko su obećali, sve od sebe. Vidjeli su mnogi u domovini kako se bori NBA zvijezda Bojan Bogdanović, kao da mu život ovisi o plasmanu reprezentacije na Olimpijskim igrama.
Tko je prije pedesetak dana uopće mogao sanjati da će hrvatska košarkaška reprezentacija biti aktivni sudionik olimpijskog spektakla u dalekom Brazilu? Da se neki novinar prije dva mjeseca drznuo napisati kako će izabranici uspješnog hrvatskog izbornika Aleksandra Petrovića biti pobjednici skupine u kojoj su Argentinci, Brazilci, Nigerijci, Španjolci i Litva zatvorili bi ga vjerojatno u neki sanatorij i ne bi ga pustili van dok se san ne bi pretvorio u zbilju, a i onda mu ne bi vjerovali.
Hrvatska je, nažalost, još jednom u važnoj utakmici izgubila od Srbije, neki će reći kako svaki novi poraz izaziva frustracije koje se iz godine u godinu, iz natjecanja u natjecanje, produbljuju, što je djelomično točno, međutim, poraz od Srbije rezultat je ponajprije činjenice da Srbija, i ne samo Srbija, na ovom turniru koji okuplja najjače košarkaške nacije svijeta, ima puno širu klupu, a to je, nažalost, presudno na turniru koji traje dosta dugo i na kojem se igra svakih četrdeset osam sati. Kad bismo gledali, kad bismo uspoređivali, samo startne petorke ekipa koje sudjeluju na Olimpijskim igrama, naravno, mislimo na košarku, Hrvatska bi mogla igrati ravnopravno, pa čak i u većini slučajeva biti favorit, protiv svih, osim, naravno, protiv Amerike te jednim dijelom Španjolske u pravom izdanju, Španjolske koja raste kako turnir odmiče. Nitko nema pravo nabaciti se blatom na hrvatsku košarkašku reprezentaciju, još manje tražiti ostavku od izbornika Aleksandra Petrovića, samo zato što smo izgubili od Srbije i što takav poraz, htjeli mi to priznati ili neće, jače boli, nego što bi nekoga bolio poraz od Španjolske ili Francuske.
Hrvatska košarkaška reprezentacija nije osramotila hrvatski sport u Riju, naprotiv, do zadnje sekunde bili su izabranici Ace Petrovića u igri za polufinale, međutim, zapitajmo se ako nisu hrvatski košarkaši u Riju osramotili hrvatski sport tko je? Tko je svoje kolege ostavio na cjedilu prije predolimpijskog turnira u Torinu kada je izbornik Petrović kružio Europom, pa se čak kao sportska legenda pokušao poniziti pred nekim igračima, umišljenim zvijezdama, koje nikad reprezentaciji nisu dale ono što daju u klubovima u kojima su fantastično dobro plaćeni? Brat Dražena Petrovića bio je spreman moliti Antu Tomića da se vrati pod hrvatsku zastavu, no, ovaj je odbio svaki razgovor s izbornikom.
Izbornik, naravno, ne može biti kriv zato što su hrvatski dres odbili Ante Tomić, Damjan Rudež ili veteran Marko Popović, posebno se to odnosi na ponajbolje krilo Europe, Antu Tomića, koji je ostao dužan reprezentaciji i koji bi, da je to htio, mogao biti i trebao biti okosnica ove talentirane hrvatske košarkaške generacije zajedno sa Šarićem, Bogdanovićem, Hezonjom i Simonom. Naravno, kada spominjemo Tomića onda ponajprije mislimo na Tomića kakav je u najjačim europskim klubovima, kada je podređen klubu, momčadi, a ne kad glumi zvijezdu oko koje se čitav svemir okreće. Ante Tomić kakav je dosad bio u reprezentaciji ovoj generaciji, ovoj klapi, bio bi samo uteg koji bi je vukao prema dnu.
Tomić je od svih dosadašnjih hrvatskih izbornika htio puno, a zauzvrat nije nudio ništa. Odgovor na pitanje zašto Tomić ne želi biti dio reprezentacije, odnosno želi biti, ili je to barem želio, njeno središte kome su svi ostali vodonoše, treba potražiti od samog Tomića, međutim, čini se da je njemu svejedno, a takvom igraču nije mjesto u nacionalnom dresu bez obzira tko bio izbornik. Hrvatska košarka, nažalost, pamti još nekoliko Tomića, ne zaboravimo Gordana Giričeka, koji je radije izabrao plažu od reprezentacije. To je ono što Aleksandar Petrović nikad neće moći shvatiti, što ga opravdano ljuti, naime, njegov brat, naš Dražen, stradao je kad se vraćao s “nevažne” utakmice hrvatske košarkaške reprezentacije koja bi tu utakmicu dobila i bez njega, legendarnom Draženu bojkot “svetog dresa” nikad nije pao na pamet.
Izvor: narod.hr
