‘Dinamo i Hajduk dva su srca bratska, njima se ponosi Hrvatska‘, u takvoj je atmosferi počelo stvaranje hrvatske države 1990. godine. Stariji će se sjetiti transparenta Bad Blue Boysa: “BBB za HDZ” uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Tada je HDZ bio sasvim nešto drugo nego danas, “sredstvo” predsjedniku Franji Tuđmanu za stvaranje hrvatske države, kako je i sam u više navrata ponovio. Dakle, u to vrijeme Hrvatska je bila zajedno, u našoj zemlji rijetko kad viđeno zajedništvo. Koje se moglo vidjeti na bojištima diljem zemlje suočene s velikosrpskom agresijom. Hrvatsku su branili svi, bez obzira na regionalnu pripadnost, branila je dijaspora. Tada nije bilo važno iz kojeg ste dijela Hrvatske, jeste li došli iz BiH ili dijaspore, jeste li Hajdukovac ili Dinamovac, bitno je da ste došli kad je bilo najpotrebnije.
Kad je radikalna ljevica postala mainstream
Što se u međuvremenu promijenilo i je li se uopće što promijenilo? Naime, vrlo brzo, još dok je rat trajao, a početni neprijateljski udar tek zaustavljen, počelo se govoriti o antagonizmu hrvatskog sjevera i hrvatskog juga. Naravno, u tom “zagrljaju” našli su se Dinamo i Hajduk kao dva najveća hrvatska kluba, dvije nogometne institucije. Mnogi će postaviti pitanje kad su počeci tog razdora i da li je do razdora doista došlo. Neki će reći sve je počelo onog trenutka kad je radikalna, ekstremna, projugoslavenska, kako god hoćete, ljevica postala mainstream. Međutim, to je isuviše pojednostavljena tvrdnja da bi bila posve istinita. Jednostavno zato što je projugoslavenska ljevica, nažalost, oduvijek mainstream u Hrvatskoj. Danas je tek glasnija nego što je to bila možda u prvim godinama hrvatske države kada su donekle ustuknuli iščekujući epilog borbe hrvatskog naroda za slobodu.
> Je li Dinamo u Tuđmanovo vrijeme kod sudaca bio toliko privilegiran kako se to danas tvrdi?
Da pojednostavimo, predsjednik Tuđman svojedobno je govorio kako u nekim dijelovima Hrvatske ima i do 30 posto onih koji Hrvatsku kao samostalnu državu nikad nisu htjeli. Koliko je u tome istine, a s obzirom na sve ono što se danas događa, prosudite sami. Radikalna ljevica nikad ne bi imala takav utjecaj na događanja u Hrvatskoj da to ne odgovara vladajućim strukturama tijekom desetljeća hrvatske samostalnosti.
Inače, kako objasniti činjenicu da novinar Boris Dežulović napiše sramotan tekst o Vukovaru, a onda se fotografira u dresu Hajduka s jugoslavenskim grbom i okupacijskom zvijezdom petokrakom. Pritom nitko ne reagira i ne ogradi se od takvog postupka Dežulovića. A Dežulović danas ima određeni utjecaj u Hajduku. Kao i Ante Tomić, koji je napisao da se za Hrvatsku ništa ne bi promijenilo da su je okupirali Srbi. Za njega možda ne bi.
Nisu uspjeli podijeliti hrvatske navijače
Možda Dinamovo ime vuče svoje korijene iz Sovjetskog saveza, kada su 1945. ugašeni stari građanski hrvatski klubovi, Građanski, Concordia, HAŠK… Ali Dinamo nikad nije bio jugoslavenski režimski klub. Hajduk je možda nekoć bio omiljeni klub komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, posebno za vrijeme po mnogočemu zloglasnog Tita Kirigina(i Dinamo je, nažalost imao svog ‘Kirigina’,i to ne samo jednoga, jednog od osnivača kluba i doživotnog predsjednika Marka Belinića). Ali Hajdukovi navijači to nisu nikad bili. Torcida nikad nije bila jugoslavenska navijačka skupina, naprotiv. I koliko god se trudili danas, koristeći svaku situaciju, svaku nesmotrenu izjavu, nekih bivših ili sadašnjih nogometaša, nisu uspjeli.
Kreatori kaosa nisu uspjeli unijeti takav razdor među Hrvate juga i sjevera, a da bi ostvarili ono čemu su se nadali. A to je posijati sumnju u sam smisao postojanja hrvatske države. Kako bi si Hrvati s vremenom postavljali pitanje je li sve to vrijedilo toliko žrtava. Pa eto, ako nije vrijedilo, možemo se vratiti natrag u Jugoslaviju, pojednostavljeno rečeno, naravno.
Ni svastika, ni ignoriranje Poljuda…
Dokaz ovoj tvrdnji je i činjenica da svaku utakmicu hrvatskih reprezentacija hrvatski navijači, kako u Splitu, tako i u Zagrebu, dočekuju s oduševljenjem. Sjetimo se Europskog prvenstva u vaterpolu u Splitu prije dvije godine. Zatim se sjetimo Europskog prvenstva u vaterpolu u Zagrebu prije nekoliko mjeseci. I u Splitu i u Zagrebu bila je sjajna podrška našoj reprezentaciji, bila je jednako sjajna atmosfera. Ista je situacija kad je nogomet u pitanju, kao i rukomet…
> Slučaj svastika, zbog kojeg navijači prozivaju policiju: Iako je Milanovićev ministar obećavao slučaj nije riješen
Dinamo i Hajduk jesu veliki sportski rivali, bez tog rivalstva, pa i sportskog antagonizma, teško bi se opstalo i vjerojatno ne bi imalo smisla. Međutim, ne treba upasti u zamku onih koji tvrde kako je to razlog za netrpeljivost između Splita i Zagreba. Kako bi se valjda Hrvati zbog jednog zaleđa, zbog jednog jedanaesterca, trebali međusobno obračunavati i zbog toga dovoditi u pitanje hrvatsku državu. Čak i ako vam podmetnu svastiku na Poljudu uoči utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, čiji autori nisu nikad uhvaćeni, a čiji je rukopis itekako poznat, pa čak i ako hrvatska nogometna reprezentacija u jednom trenutku četrnaest godina nije igrala službenu utakmicu u Splitu.
Neodrživa je situacija da je jedan Ljubomir Pavasović Visković rado viđen gost u Hajduku, dok je, s druge strane, Igor Štimac persona non grata. Isto tako ne treba imati iluzija, oni koji su prije nekoliko dana imali miting na Trgu svetog Marka, ne misle doći na Maksimir, ako ikad dođu, s domoljubnim pokličem na usnama. Dugoročno gledano, to ne može opstati i neće opstati.
